Postoje, znamo, ti neki toliko duboko potresni događaji, toliko razorni u kidanju naše svakodnevice i stvarnosti, da momente oko njih pamtimo gotovo kao vlastito traumatično iskustvo.
Točno znamo gdje smo bili kada je poginula princeza Diana. Ja sam bila kod bake u Makedoniji, igrala se na krevetu prekrivenom šarenom dekom.
Točno znamo gdje smo bili i što smo radili kada su se avioni obrušili na World Trade Center. Ja sam bila u učionici srednje ekonomske škole u Splitu; profesor hrvatskog je kasnio na sat, a kad je ušao, samo je rekao: “Jeste li vidjeli što se dogodilo?”
Točno znamo gdje smo bili kada smo ugledali fotografiju tijela trogodišnjeg Alana (Aylana) Kurdija na onom vlažnom pijesku…
Ja sam sjedila u dnevnom boravku stana u kojem sam nekoliko mjeseci ranije proživljavala najbolnije trenutke svoga života sa vlastitim djetetom. Gregory je imao 9 mjeseci i spavao je u drugoj sobi. Link na članak i na fotografiju mi je poslala najbolja prijateljica uz riječi: “O, Isuse Bože, jube, jesi vidjela ovo?”
Nisam.
I onda jesam. I onda sam otišla pogledati svoje dijete koje je ležalo. Zamislila sam, samo na milisekundu, da ono leži na onoj plaži, da ne diše.
Počela sam plakati toliko silovito da sam povraćala.
Sigurna sam da su mnogi među nama odreagirali slično. Sigurna sam da mame jesu. Sigurna sam da nije bilo majke koja nije ljubila i grlila svoje dijete i plakala i zahvaljivala nebu što je na sigurnom…
Tih dana 2015. godine smo bili prisiljeni razmišljati o tome kako mnoge obitelji – mnoga djeca – nisu te sreće.
Khaled Hosseini je jedan od tih koji nije mogao zaboraviti te trenutke, koji nije mogao dozvoliti da jedna takva tragedija ostane bez spomenika. A najljepši spomenik je priča, knjiga i obećanje koje možemo dati mi čitatelji…
Ova kratka, kratka priča započinje na obali mora, gdje ljudi čekaju čamac koji će ih odvesti dalje… Iza njih su rat, razaranje, smrt. Ispred njih su opasnost, neizvjesnost, neprihvaćanje, mnoga okrenuta leđa, mnoge oborene oči. I smrt. Drugačija, a ista.
Samo jedna mala nada, nada da za njih negdje postoji komadić nerazorene zemlje iz koje niče trava, a ne lokva krvi, komadić neba ispod kojeg djeca mogu šetati bez straha.
Jedan otac na toj obali svom usnulom sinu priča o svijetu koji je nekada bio lijep i koji više ne postoji; o svijetu koji njegov sin nikada nije poznavao jer… Mnoga djeca su rođena u ratu. Ne znaju kako izgleda mir.
Otac se nada da će sutra svanuti dan kada će zajedno, preko mora, stupiti u svijet kakav dijete poznaje samo iz očevih sjećanja.
Tata kaže da će ga čuvati, da će ga čvrsto držati, obećava mu da ga vodi tamo gdje se više neće bojati…
Ali isti taj otac zna puno toga što dijete ne zna. Otac zna koliko je beskrajno bespomoćan. I to ga lomi.
I to je mene slomilo onda, 2015. godine, kada svome djetetu nisam mogla obećati da će biti dobro, a nije imalo drugo lice u koje bi s nadom gledalo.
I to je mene slomilo danas dok sam čitala Khaledove riječi. I sad me lomi, dok vam pokušavam pisati ove…
Biti do te mjere bespomoćan da ne možeš poput štita stati između smrti i vlastitog djeteta je osjećaj koji toliko duboko ranjava i onda kada o njemu tek razmišljaš, kada ga zamišljaš… Koja je onda, pobogu, uloga tebe kao roditelja? Koja korist od tebe? Ljubav je, kažu, najjača sila na svijetu, i nema jače ljubavi od one koju gaji roditelj prema djetetu.
Osjećati takvu neopisivu ljubav prema djetetu i svjedočiti tome da ona nije dovoljna da ga zaštiti – strah me je početi i zamišljati sve načine i sve intenzitete kojim to razara roditelja…
Što preostaje bespomoćnima? Moliti se…
Zato otac i moli – ne više nebo ili bilo kojeg boga; on moli more. Moli more da shvati kakvu dragocjenost prenosi; moli more da pogleda koliko tuge, patnje, straha je već živjelo u tim malenim očima i da pogleda s koliko mekane i tople nade je otac svojim pričama o boljem svijetu obložio to maleno srce koje u njegovom naručju kuca.
A nas, čitatelje, Khaled Hosseini moli da damo ono obećanje koje kao čitatelji možemo dati – da ćemo se sjećati, da nećemo zaboraviti i da ćemo, ako već ne možemo ukrotiti more, barem stajati na obali raširenih ruku.
Sigurna sam da bi nas neko malo dijete moglo podsjetiti na to koliko smo blagoslovljeni; dijete koje je o svijetu u kakvom mi živimo slušalo samo u očevim pričama.
Hvala vam…
6 Comments
Maša
Rasplakali ste me…kupiću knjigu ❤
Iva
Mašo moja, velika pusa! Divna si duša… <3
Ina
❤ jedva cekam srpsko izdanje!
Iva
U desetom mjesecu, jel’ tako?
Jadranka
Koliko stranica ima knjiga?
Iva
48 stranica