“The Starless Sea” (sada dostupna u izdanju Frakture kao “More bez zvijezda”) autorice Erin Morgenstern bila je jedna od knjiga kojoj sam se ja, a i, da budemo pošteni, bookloverski dio populacije na kugli zemaljskoj, u 2019. godini najviše veselila. Našla se i na popisu koji sam nazvala “Nove knjige omiljenih autorica i autora – 2019. godina – 2. dio” – prošle godine sastavila sam četiri takva popisa. Ako ih do sada niste istražili, a zanimaju vas, na kraju svakog pojedinog popisa nalaze se linkovi na preostala tri.

Nedavno sam u članku objavljenom na portalu Jutarnji List, među najavama filmova, kazališnih predstava, novih TV emisija i izložbi zapazila i najave nekih naslova za 2020. godinu. Tu se našla i informacija da nam Fraktura, između ostaloga, priprema i prijevod ove knjige; sedam godina nakon Morgensterničinog prvijenca “Noćni cirkus”, Frakutra će nam donijeti i “More bez zvijezda”.

Premda je ovo bilo očekivano nakon uspjeha koji je Erin Morgenstern postigla svojom prvom knjigom, ova vijest, premda nije izazvala posebno iznenađenje, u meni je svakako izazvala iskreno oduševljenje. Jer znam što vas čeka… Čak i ako ste čitali “Noćni cirkus” i zaljubili se u autoričin poseban, vizualno raskošan i evokativan stil pisanja (barem se nadam da prijevod Alenke Mirković-Nađ to dobro prenosi, jer sama knjigu nisam čitala u prijevodu), u knjizi “The Starless Sea”/”More bez zvijezda” čeka vas sasvim drugačije iskustvo čitanja; ne tek oživljavanje slika zakovanih na stranice papira, već gotovo stvarno hrvanje sa živom pričom koja se gotovo ne da ni obgrliti, kamoli sapeti nekakvim čvršćim konvencijama pripovijedanja.

Oprostite, žurim… Idemo po redu. 🙂

Zachary Ezra Rawlings dvadesetčetverogodišnji je student koji jednoga dana, sasvim slučajno, u knjižnici pronalazi neobičan, vrlo star svezak bez naslova, bez evidencijskih podataka, ali zbog sadržaj malenog sveska ostavlja ga zatečenog i zaintrigiranog.

Jedna od priča u knjizi, naime, govori o dječaku koji je jednom davno na uličnom zidu pronašao naslikana vrata koja su djelovala neobično stvarno, kao da su se mogla otvoriti… I dječak u priči, nespreman na pustolovinu s kojom se susreo, propustio je pokušati posegnuti za kvakom. Šteta. Jer s druge strane tih vrata nalazila se pustolovina života; vrata su bila portal u drevni podzemni svijet u kojem žive i bujaju sve priče ovoga svijeta. Dječak je, oklijevajući, zauvijek izgubio priliku doživjeti nezaboravnu, jedinstvenu pustolovinu.

Ono što je Zacharyja posebno potreslo jest da je ta priča iz malenog sveska očito bila priča o neobičnom trneutku u njegovom vlastitom djetinjstvu. Jednom davno, on sam našao se upravo u identičnoj situaciji – vrata opisana u knjizi, mjesto na kojem ih je pronašao, pa čak i činjenica da je majka dječaka iz knjiga za život zarađivala kao gatara – sve je to bilo u dlaku opisivalo ono što je Zachary proživio.

Kako je to moguće? Kakva je to knjiga i kako je netko desetljećima prije nego li se Zachary uopće rodio mogao napisati njegovu priču? Ako je to moguće, je li moguće da onda zaista postoji paralelni svijet o kojem sanjaju svi oni zaljubljeni u čaroliju knjiga, priča i pripovijedanja? I sada kada Zachary zna da je jednom davno propustio priliku ući u taj svijet, što mora učiniti kako bi ovoga puta pronašao početak priče koji je davno izgubio, kako bi ga ovoga puta, hrabriji i odlučniji i spremniji doživjeti nešto nezaboravno?

“The Starless Sea”/”More bez zvijezda” dolazi nam osam godina nakon što je Erin Morgenstern osvojila svijet svojim prvim romanom, “Noćni cirkus”. U intervjuu za portal BookPage ispričala je kako je, kao dijete knjižničarke, odrasla s pričama i knjigama te kako do dana današnjega traži knjige u koje će potonuti i u njihovoj čudnovatoj magiji se izgubiti kao Alisa u Zemlji Čudesa. Nije, kaže, zadovoljna činjenicom da takva iskustva čitanja na raspolaganju stoje još jedino djeci; željela je pronaći – ili stvoriti – svijet koji te uvuče i očara jednakom snagom, ali koji je primjeren odraslima. Htjela je napisati takvu knjigu.

Je li joj pošlo za rukom? Ako se mene pita, moje skromno mišljenje je – o, da! Spektakularno joj je pošlo za rukom!

“The Starless Sea” je – znam da će niz riječi koje slijede izazvati mrštenja čela i nadizanja obrva – priča o pričama, priča koja neobuzdano priča samu sebe, priča koja samo što se ne raspukne od zasićenosti čudnovatim pričama i još čudnovatijim likovima. Ovo je jedna od onih knjiga koja prvo oživljava, a zatim ambiciozno, bez isprike i do krajnjih granice izdržljivosti angažira sva čitateljeva osjetila kako bi ga što dublje, što temeljitije prožela prekrasnim fantazijama o onome što mi čitatelji najviše volimo – o pričama, pripovijedačima, pripovijedanju; o opojnoj bezgraničnosti, drskoj slobodi i katarzičnoj nepokornosti mašte.

Mene je podsjetila na sve načine na koje sam vlastitu maštu zaboravila koristiti.

Ova priča se čita kao jedan golemi spoj meditacije i vođene fantazije, putovanje je to kroz zapanjujuće slike i prizore, duboko nostalgične i melankolične atmosfere, ali i put u propitivanje prave prirode priča. A ona je, podsjeća nas autorica samim načinom na koji je ova knjiga napisana, divlja i nepredvidljiva.

Ako vam je linearno posložena i logična radnja vrlo bitna, u ovoj knjizi biste se mogli izgubiti. Ako nemate ništa protiv da se satima gubite u prekrasnim metaforama, u kreativnim tapiserijama koje se mogu istkati riječima, u prizorima koji pogađaju u najogoljenije dijelove našeg bića, u učenju i podsjećanju na to koliko su priče kao fenomen vitalna bića nad kojima čovjek često nema kontrolu (može im se hrabro prepustiti ili ne), kako su priče zavodnice koje nas odvode tamo gdje nitko drugi i ništa drugo ne može – onda je ovo knjiga u kojoj ćete ne samo uživati, nego kojoj ćete se, baš kao i ja, htjeti što prije vratiti. Kraj se ionako ne osjeća kao kraj; štoviše, kraj odbija biti kraj. Vidjet ćete što vam govorim kada je jednom pročitate.

Teško mi je odgovoriti na pitanje je li mi se radnja svidjela ili nije; iskreno, imam osjećaj da nije niti bitna. Štoviše, nije mi ni pretjerano bitno pokušati odgovoriti na to pitanje. Neobična je ovo knjiga; sve ono što čitaš toliko je posebno, toliko divno da čini nebitnim ono što se u knjizi događa. Samo čitanje ove knjige podsjetnik je ne samo na duboki užitak čitanja, već na intenzivno zadovoljstvo sanjarenja bez ograničenja. Kada ste posljednji put to činili, zaista posvećeno i predano činili, i u tome uživali?

Znate li kakvog okusa, mirisa, teksture, boja, tonova mogu biti priče? Kada vas je zadnji put netko upitao neko nevjerojatno, neobično, čudnovato pitanje, ono koje naizgled nema nikakvog smisla, ali istovremeno ima i savršenog smisla? (Je li ovo moje pitanje jedno od takvih? :D) Kada vas je traženje odgovora, barem u vlastitoj duši i u vlastitoj glavi, uzbudilo, okupiralo i oduševilo?

No, tko ima vremena za priče, kada nas stvarnost tako grubo vuče k sebi… No, stapanje stvarnosti i fikcije (čak i fantazije) ne samo da je potrebno, nego je zapravo i neizbježno. Nije li i stvarnost tek jedna vrsta priče? Tek jedna interpretacija onoga što nam se događa? Tek jedna moguća rekonstrukcija svega što nas okružuje i što percipiramo? Tek jedna priča sastavljena ne od svih raspoloživih istina, nego samo od onih koje primijetimo, koje odaberemo i koje montiramo, najbolje što znamo i vođeni nekim svojim misterioznim motivima, u nešto što zovemo stvarnost?

Ova knjiga je puno više od knjige; ova priča je puno više od priče. Premda sam je započela na način na koji sam naučila priče započinjati, naoružana usvojenim očekivanjima spram početka, raspleta i završetka, vrlo brzo mi je postalo jasno da mi zaista nije stalo do toga kako priča završava i zašto me vodi tamo gdje me vodi. Željela sam samo da traje što duže, da se nikada ne prestane mijenjati i prekrajati u nešto nikada prije doživljeno, da se nikada ne prestane otvarati i – i da nikada ne moram biti prognana iz ovog svijeta perpetualnih, pretapajućih otkrivanja, avantura i začuđenosti.

Kako neki uvaženi kritičari vole reći za pojedine knjige – ova je trijumf mašte. I ne mogu vam riječima prenijeti s kakvim žarom u srcu vam je preporučujem. Naravno, ako volite neukrotivu čudljivost priča i njihovu sposobnost da nas vode tamo gdje mi nikada ne bismo kročili sami… Ali kada nas priča bez pitanja tamo negdje šutne i pusti da se snalazimo kako znamo i umijemo, vraćamo se zapanjeni i zauvijek promijenjeni. I zahvalni./p>

Hvala na strpljenju i povjerenju!
Tipkamo se uskoro!