Depresija. Tema o kojoj svi imaju mišljenje, pogotovo oni koji nikada ozbiljnom kliničkom depresijom nisu bili pogođeni. Ali znaju sve. Jer su puno toga o depresiji čitali. Jer su čuli da im je netko u daljoj obitelji patio od depresije. Jer su na fakultetu dolazili u kontakt s depresivnim ljudima.

Znate, to vam je stvar hormonalnog disbalansa.
To je nasljedno.
To je čovjeku od svakodnevnog stresa.
To je zbog traume iz djetinjstva.
To je zbog nezdrave prehrane.
To je isto zbog cjepiva.
To je zbog zlostavljanja.
To je zbog neimaštine.

Ovako možemo (a najčešće to preko Facebook statusa i radimo) satima i danima.

Jesmo li uopće pustili one s dijagnozom da nam kažu kako je to doista? Nismo, jer, pobogu, tko će danas otvoreno reći da ima dijagnozu, da uzima farmakoterapiju, da čini sve što su mu rekli da treba činiti i da mu je opet nemoguće, iz dana u dan, funkcionirati onako kako drugi oko njega funkcioniraju.

Nedavno sam naišla na vrlo uznemirujući blog-post jedne mlade djevojke koja pati od depresije i anksioznosti. Ako ga želite pročitati, tekst možete pronaći na njenom blogu This Glorious Madness, pod nazivom “Can Anyone Take The Pain Away”.

Na kraju svakog članka, knjige ili emisije o depresiji vam kažu nešto poput: “Ako već neko vrijeme imate ove ili slične simptome i poteškoće, ako se već neko duže vrijeme osjećate ovako i ovako ili imate takve i takve misli, potražite pomoć stručnjaka.” Najčešće dodaju i “s povjerenjem”.

Ova djevojka je to i napravila. Zapravo, napravila je sve što se od nje tražilo; bila je uzoran pacijent koji pati od depresije. Nekoliko tjedana prije nego je pokušala izvršiti samoubojstvo, obratila se svojoj obiteljskoj liječnici, a ova ju je uputila dalje, stručnjacima za mentalno zdravlje. Tamo je dobila recept za tablete. Reakcija na njih je bila grozna i vratila se liječnici, liječnica je uputila psihijatru, dobila je nove tablete. Stanje se pogoršavalo i ciklus traženja pomoći odvrtio se još nekoliko puta prije nego što je, iznevjerena, nesaslušana i ruku punih novih tableta poslana doma.

I sama sam psiholog (premda ne i terapeut), i susretala sam ljude s kliničkom depresijom, i imam je u užoj obitelji, i sama intimno poznajem ovu bolest. I unatoč svemu ovome ne usudim se zucnuti o nečijoj depresiji i/ili izjaviti da znam od čega je TEBI ovako loše ili od čega bi TEBI bilo dobro.

Ne znam. Nisam tako bahata. Jer, iskreno, sada kada sam manje-više dobro, kada sam manje-više stabilno, ne znam samoj sebi objasniti onu drugu sebe koju sam upoznala. Ne znam ni dan danas što bi joj tada pomoglo. Ne znam ni dan danas kako je ostala živa…

Zbog toga mi je ova knjižica, ova slikovnica, ovaj mali strip Debi Gliori toliko drag i važan.

Prelijepe korice, zar ne? I neobična forma za temu depresije. Debi Gliori kaže: “Molim vas, priđite, ne bojte se otvoriti korice.” A onda koristi slike kako bi nas zamolila da samo gledamo, da samo slušamo…

Kaže autorica Debi Gliori na kraju ove knjige da je nemoguće opisati teritorij depresije; kako bismo to učinili, služimo se metaforama. Počesto onima od kojih tražimo da nam pričaju o svojoj depresiji riječi više ne stoje na raspolaganju. Počesto im nedostaje i volje da ih koriste ili energije potrebne da nekome objasne kako se osjećaju.

Netko tko tone u ovu bolest, ako uopće još ima ikakve želje (najčešće nema, molim vas, tuga i očaj nisu isto što i depresija; tuga i očaj imaju svoj jasan okus i intenzitet; depresija je jedno sasvim drugačije čudovište), najčešće ne želi nekoga tko mu s obale zabrinuto poručuje: “Znaš, pogledaj gore, vidiš kako svjetla još uvijek ima, vidiš kako je oko mene sve lijepo, dođi, pokazat ću ti toliko toga zbog čega nemaš razloga da se osjećaš tako kako se osjećaš.”

Ne želi nekoga tko mu s obale ljutito poručuje: “Znaš, pogledaj dolje ispod sebe, ima i gorih stvari, puno gorih stvari i situacija od ove u kojoj se ti nalaziš, pa se lijepo trgni, nema razloga da se osjećaš tako kako se osjećaš.”

Nisam sigurna želi li netko tko tone u depresiju čak i ovo što ću predložiti, ali ako želite pomoći, najbolje što možete učiniti jest izuti cipele, ući u vodu i reći nekome: “Slušam. Gledam. Pokaži mi, pokušat ću razumjeti.”

Debi Gliori je kao metaforu za svoju depresiju odabrala zmaja zbog, kako kaže, njegove legendarne sposobnosti da bilo kakve žive, plodne predjele pretvori u čađave, mrtve ruševine.

Još uvijek ne znam ništa o depresiji i nemam pametne, korisne niti ohrabrujuće riječi kojima bih vam sada, na kraju recenzije, uputila.

Istina je da ni vi ne znate. Istina je da nikada nećemo znati sve o tome s kakvim zmajevima se netko bori dan i noć.

Ali možemo li barem s poštovanjem slušati?

Hvala vam!