Savršenstvo zahtijeva nadljudski trud i žrtvu, i nije za svakoga.
No, koliko je opasno obvezati se na savršenstvo i ne moći ići ukorak s obećanim? Je li nesavršenstvo oprostivo?

Emma i Jane su, svaka za sebe, preživjele privatne tragedije. Životi su im preko noći pretvoreni u kaos i spremne su krenuti dalje. Potreban im je… Ne. Zapravo, prisiljene su na novi početak. Prvi korak prema tome je pronaći, unutar ograničenog budžeta, novi dom u skupom, prenapučenom Londonu.

Nakon što su i jedna i druga iscrpile sve mogućnosti koje su im ponudili agenti za nekretnine, oprezno, s oklijevanjem, nudi im se rješenje koje dolazi s velikim “ali”. Jeste li čuli za stan u ulici Folgate?

Već izvana kuća je nešto što ni Emma ni Jane nikada u životu vidjele nisu. “Nekonvencionalna” bi bio smiješan eufemizam.

Kuća je, na neki način, upravo ono što su tražile. Istovremeno, kuća je na neki način i sve ono od čega su trebale bježati…

Unutrašnjost je, osim što je opremljena najsuvremenijom tehnologijom u službi UX (user experience) dizajna, potpuno, okrutno ogoljena. Ne postoje ormarići, stolci, vrata, prozorski okviri, rasvjetna tijela, kante za smeće. Prostor je potpuno sterilan, asketski uređen, lišen bilo čega apsolutno neophodnog. I ta svemirska kuća raspoloživa je za useljene po pristupačnoj najamnini. ALI.

Arhitekt koji ju je projektirao ujedno je i stanodavac. I Emma i Jane moraju ispuniti upitnik od 35 pitanja, priložiti svoje fotografije, pristati na dvjestotinjak uvjeta koje od stanara traži arhitekt i, konačno, otići na razgovor s ovim ekscentričnim genijalcem struke, kako bi on konačno odlučio prihvaća li kandidata kao novog stanara.

I Emma i Jane dobile su “Da” kao odgovor. Jedino što je Emma u kući živjela tri godine prije nego se u nju uselila Jane.

Gotovo odmah nakon useljenja, Jane je počela nalaziti bukete ljiljana. Zasigurno znak pažnje tog neobičnog stanodavca? Tek je na trećem ili četvrtom od njih naišla i na poruku:

“Emma, uvijek ću te voljeti. Lijepo snivaj, dušo moja.”

Tko je bila Emma? Što joj se dogodilo?

Ista takva pitanja postavljala je i Emma, samo je ime bilo drugačije: Tko je bila Elizabeth? Što joj se dogodilo?

Situacija u kojoj se našla previše je neobična, previše je uznemirujuća, a da bi je Jane mogla tek tako pustiti. Čim prvim pitanjem zagrebe po površini te savršene stvarnosti, iz nje počnu nezaustavljivo krvariti sve šokantnija saznanja iz prošlosti kuće, stanara i samog vlasnika, Edwarda Monkforda.

On sam je, blago rečeno, najneobičniji muškarac kojega je Jane ikada susrela. Njegova opsjednutost izvrsnošću, kvalitetom, skladom, utilitarističkom minimalizmu dala je neka od najspektakularnijih i nagrađivanih zdanja u svijetu.

“Moje su zgrade ljudima zahtjevne, Jane.”

Edward je potpuno predan gradnji domova budućnosti, potpuno svjestan da prostor u kojem živimo, u kojem se krećemo, suptilno utječe na nas, na to kako se vidimo i tko postajemo. Savršenstvo oko nas moralo bi potaknuti savršenstvo u nama, a savršenstvo u nama bi, zauzvrat, trebalo stvarati savršenstvo oko nas. To svoju težnju za pročišćenim savršenstvom s kojeg je uklonjeno bilo što nepotrebno Edward ne unosi samo u arhitektonske vizije, već i u odnose, ponašanje, razmišljanje, osjećanje, prisjećanje…

Jane je očarana ovim čovjekom, njegovom vizijom svijeta i doma. No, iza čitavog tog blistavog, ulaštenog savršenstva, Jane osjeća sve jače podrhtavanje lavine kaotične prošlosti koja nezaustavljivo juri u sraz sa alternativnom realnošću u kojoj je počela živjeti.

“Kako kuća može promijeniti čovjeka?”

Mora saznati, i to što prije, što se dogodilo? Koji odgovor je bio pogrešan? Koji korak u tom savršeno dizajniranom životu je bio onaj koji je one prije poslao u smrt? Kakvu ulogu je u svojoj vlastitoj povijesti imala ta prekrasna, savršena, čudovišna kuća?

Pokušat ću vam ovako pokazati kakav je dojam na mene ostavila ova knjiga.
Kupila sam je negdje oko 17h u utorak (21.2.).
Dovršila sam je negdje prije 8h narednog jutra, u srijedu.
Knjiga ima oko 400 stranica.

Spavala sam jako lijepo u noći između utorka i srijede, nisam ostala budna kako bih čitala. Ne zato što nisam htjela, nego zato što bih dan nakon bila zombi, a ne mogu biti zombi kad sam mama. 🙂

Dakle, u nekoliko sati pročitala sam tih 400 stranica. Meni se ovo dugo nije dogodilo. Oni koji su u zadnjih nekoliko dana pratili moje objave na Facebook stranici i na Instagramu vidjeli su i prve reakcije na knjigu, naškrabane na marginama.

Nevjerojatna. Šokantna. Bizarna. Brilijatna. Mislim da sam napisala i fenomenalno dijabolična i to rado ovdje ponavljam.

Nemaš se vremena oteti knjizi, nemaš vremena razmišljati o radnji jer se niti na trenutak ne želiš zaustaviti da predahneš. Pravi rollercoaster-ride kroz sve krajolike psiholoških i karakternih razlika likova.

Jedna od ključnih stvari koja utječe na razornu napetost ovog romana je način na koji se pripovijedanje odvija. Izmjenjuju se Emmina i Janeina poglavlja na način da paralelno pratimo gotovo iste etape susreta s kućom i Edwardom Monkfordom. Poglavlje o Emminom useljenju prati poglavlje o Janeinom useljenju. Poglavlje o prvom susretu Emme i Edwarda prati poglavlje o prvom susretu Jane i Edwarda.

Napetost raste čim mi čitatelji vidimo sličnosti koje Jane još ne može vidjeti, zatim napetost “ode u crveno” onda kada Jane i Emma počnu shvaćati sličnosti s “onom prije mene”, a naprosto eksplodira onda kada Jane mora hitno shvatiti gdje sličnosti moraju prestati ako ne želi da i njezin život završi slično…

“Moja opsjednutost nikada nije zdrava”, kaže tiho.

Može li sada konačno jedna kratka usporedba (praksa koja je već postala omražena među čitateljima) sa romanom “Nestala”? Mislim da je ovo prva knjiga koja je “Nestale” debelo dostojna, iako definitivno nije samo drugačije obojena varijanta “Nestale”.

U “Nestaloj” se onaj “nešto-nije-u-redu” osjećaj razvijao postupno i onda me je negdje pred kraj ošamutila i oduševila lavina šokantnih razotkrivanja, kao i sociopatska inteligencija protagonistice.

U “Ona prije mene” osjećaj da je nešto jako, jako off vas udari u lice odmah, i toliko je dezorijentirajući da se do kraja knjige čitatelj izbezumljeno osvrće ne bi li pokušao barem nazrijeti odakle dopire ludilo. A razotkrivanja vrlo brzo postaju zapanjujuća, pa zatim šokantna, a psihološke karakteristike svih uključenih su priča za sebe.

Kakav spektakularno nakazan sraz konstitucijskih idiosinkratičnosti i rubno patoloških motivacija!

“Ona prije mene” ne samo da je, primjerenu žanru, vrlo provokativan, već je i psihologijski ispravan i složen. Zbog toga sam, ako je ikako bilo moguće, za nijansu više uživala.

Sama ova knjiga ima uzbudljivu povijest. Autor je u intervjuu za Novelicious rekao da je ideju za ovu knjigu imao prije čak ŠESNAEST godina. Premda je ideja bila vrlo jednostavna, nije mu polazilo za rukom napisati je onako kako je htio. Spremio ju je u ladicu i počeo pisati druge knjige koje su uskoro postigle komercijalni uspjeh.

Kroz to vrijeme vraćao se rukopisu ove knjige i pokušavao je priču ispričati kao scenarij za film, za seriju i ponovno kao psihološki triler. Napisao je oko 50 000 riječi prije nego što ju je opet odbacio, zadržavši samo 2 poglavlja.

A onda se dogodilo, kako kaže autor, otkrivenje. Ukazale su se poveznice između likova i kuće koje su mu trebale da zalijepi priču onako kako je želio. Spoznao je zbog čega Emma i Jane osjećaju takav magnetizam prema toj hladnom, gotovo obogaljenom objektu.

Od tog trenutka, kaže, pisanje kao da je išlo samo od sebe. Knjigu je prodao još dok nije bila ni gotova, a kupilo ju je 35 različitih izdavača i različitih zemalja. Otkupljena su i prava za film i nadam se da ćemo uskoro saznati barem imena glumačke ekipe. 🙂 Jedva čekam.

I da, ni sam autor nije mogao ne spomenuti da onime što opisuje u knjizi namjerno dodiruje jednu temu koja je nedavno postala popularna – minimalizam u onome što posjedujemo i čime se okružujemo koji je počela propagirati Marie Kondo.

Znam da sam i sama, negdje na početku knjige, na marginama napisala: “Ovako bi izgledao erotski roman po guštu Marie Kondo” i dodala smajlić iza te žvrljotine. Autor kaže da je njemu trend koji je pokrenula Marie Kondo koliko čudan, toliko i razumljiv. Odražava činjenicu da u svakome od nas tinja potreba da živimo ljepšim, uređenijim, jednostavnijim, savršenijim životom. Zbog toga se upuštamo u razne režime poboljšanja samih sebe i svega što nas okružuje. I to je u redu. No, kada takve tendencije odu u krajnost, svašta se može dogoditi…

Recimo, može se dogoditi nenadmašan psihološki triler. 😀
Može se dogoditi prvi intrigantan Edward još od doba Cullena. 😀

“Znate li da postoji vrsta morskih pasa koji su toliko napadački nastrojeni da se njihovi embriji međusobno jedu u utrobi? Čim im izrastu prvi zubi, međusobno se napadaju, tako da na kraju ostane samo najveći i on dolazi na svijet. Edward vam je takav. Ne može on tu ništa. Suprotstaviti mu se znači izazvati vlastito uništenje.”

Zanima me sada hoće li i od ove knjige krenuti kakvi spin-off pokušaji, pa da netko, recimo, oko koncepta hyggea posloži kakav psihološki triler. 😀 Ne bih imala ništa protiv, pogotovo ako bi se tog zadatka primio i sam JP Delaney.

I htjela bih dodati samo nešto za kraj, o kraju knjige.
Sve one koji dođu do kraja ove priče (hoćete, vjerujte mi, nećete imati izbora) koja se bavi grubom opsesijom moralnim savršenstvom čeka jedan pravi – tako ljudski, tako savršen u svojoj nesavršenosti – moralni trijumf. 🙂