OTPUSNO PISMO – Ivica Ivanišević i Marina Vujčić

Prošlo je trideset godina otkad ih je razdvojio Razlog, čiji su detalji poznati samo Ireni, ali ne i Ignjatu. Sada, tri dekade kasnije, odrasla, uspješna i zamorena ispraznom unutrašnjosti postignuća koja su joj obećavala sreću i zadovoljstvo, Irena upućuje e-mail u prošlost. Doziva nekadašnje školske kolege na proslavu godišnjice, a potajno se nada da će samo jedan od njih odgovoriti. Njegovu e-mail adresu ne zna; pogađala ju je, bez previše nade da će prošlost uzvratiti pozdrav.

Dva i pol sata kasnije, prošlost uzvraća pozdrav…

od: Ignjat Jahoda [email protected]
za: Irena Veršić Rimac [email protected]
datum: 21. travnja 2015. 00:20
predmet: Re: godišnjica mature

Draga Irena,
trebala bi biti policajka.

Okasnila sam malo s upoznavanjem Marine Vujčić; “Susjeda” sam pročitala na sam kraj 2015. godine i već sam se spremala na iskopavanje svih njezinih proteklih naslova, kad – evo najnovijeg! Mislim da sam istog dana odjurila po svoj primjerak, čim sam na Facebook stranici izdavača vidjela da je u prodaji. Jedino nisam znala koji je sad taj Ivica Ivanišević koji samo tamo ugurao…

Sada znam. I sada se spremam na iskapanje i njegovih prethodno objavljenih naslova. 🙂

O tome kako je nastao ovaj roman ne znam iz prve ruke, ali sam pročitala na nekim boljim i upućenijim portalima. 🙂 Na portalu Najbolje knjige je prije neka dva tjedna objavljen intervju s Marinom Vujčić i odgovor na jedno pitanje ukratko je objasnio kako je nastao ovaj literarni tango s Ivicom Ivaniševićem.

“Ivica i ja posljednjih godinu dana surađujemo na relaciji autor-urednik, i to u oba smjera. Kroz tu suradnju shvatili smo da na srodan način živimo književnost. Ja sam Ivici predložila zajedničko pisanje epistolarnog romana, a on je smislio polazišnu točku priče između Ignjata i Irene. Da, Ivica je pisao Ignjatova pisma, a ja Irenina. Pisma drugih junaka u romanu ravnopravno smo raspodijelili.”

Autori su se jako dobro zabavljali. A kada se autori – koji toliko vremena provode sa svojim tekstovima da im prestanu biti i novi i uzbudljivi – dobro zabavljaju pišući, onda je neizbježno da se čitatelji zabave još više.

Od prvog maila vas privuku pitkost pisanja – mi, obični ljudi, ovako govorimo i ovako pišemo. To u kombinaciji sa ovom formom, koja nas stavlja ne na rame, nego u očne jabučice i mozak i srce likova, hvata čitatelja u objeručni zagrljaj priče. Ovo nam je poznato, ovo nam je blisko, ovo želimo vidjeti do kraja.

Irena i Ignjat se prisjećaju svega zajedničkog što su dijelili, prepoznaju tragove nekadašnjih sebe u rečenicama koje razmjenjuju. Priznaju, pomalo zaigrano, da ih uzbuđuje osoba u kakvu je ona druga u međuvremenu sazrila – intrigira ih ta razgranatija, složenija osoba čiju su neviniju, grublju početnu verziju nekada voljeli.

No, kako to inače biva, e-mailovi su izrazito suha pozornica na kojoj se aluzije i trotočkaste iskre ubrzo pretvore u žar koji prvo zagrije, a zatim zapali komunikaciju.

Već nekoliko poglavlja kasnije mi, čitatelji, počnemo uzvraćati zagrljaj priči – sada smo mi ti koji ne žele pustiti. Kako Irena i Ignjat počinju sve intenzivnije posezati jedno za drugim, tako se mi zateknemo kako smo sa ruba terena došli sjesti na sred mreže preko koje prelijeću loptice koje su oni sve žešće uzvraćaju, prilazeći si sve bliže…

Njihovo pristojno ispipavanje – a riječima se vrlo temeljito ispipavaju kao dva slijepca, nastojeći naslutiti na koji način su tri desetljeća izmijenila ono drugo – pretvara se u digitaliziranu verziju razodijevanja. Pokazuju si živote, pokazuju si rane, pokazuju si stare i nove ožiljke.

Ona više nego on. Ona želi znati više nego on. Ona želi reći o sebi više nego on. Ona ima za reći više nego on – i konačno to i želi. Već ovdje stvari postaju napete, sumnjive i zahtjevne. U tako zagrijanoj atmosferi, razotkrivanje Razloga nekadašnjeg rastanka zaglušujuće eksplodira…

Nepovratno se raspada privid bezazlenosti onoga što rade, a leđa svih uključenih korespondenata – a ima ih malo više od dvoje (!) – udaraju u kutove u koje su stjerani, u kojima ih počinju sustizati jarke zrake istine. Jesu li htjeli toliko otkriti? Jesu li htjeli toliko saznati? Je li ono što su imali – točnije, što su mislili da su izgubili – dovoljno da ponovno ožive odnos i budućnost bez koje su zbog nesporazuma i ishitrenosti ostali?

Može li stara ljubav zaživjeti između istih ljudi koji su u međuvremenu postali drugačije osobe?

Ovo je knjiga koja vara na toliko različitih načina i zbog toga je divna. Prevarila me tonom; unatoč zaigranom tempu njihovih mailova i okretnim igrama riječi i značenja, svako zatvaranje knjige zakovitlalo bi sitna, peckava pitanja koja ne daju mira.

Svi smo na neki način bili, priznali mi to ili ne, na mjestu ovih likova. Svi smo mislili ove misli i pisali ove rečenice. Koliko grube, ružne, teške i komplicirane istine se skriva iza digitalne koprene kroz koju smo promatrali sugovornika s kojim smo pleli fascinantne uzorke, marljivo tipkajući?

No, što ćemo s onime što jednoga dana iza toga pronađemo, kada jednom odmaknemo zastor? Možemo li voljeti ono što odjednom ugledamo, a što smo se zaklinjali da volimo dok smo to nešto samo nazirali sa sigurne udaljenosti?

Ne treba suditi knjigu po korici (iako ova ima prekrasne korice) ni autora po slici, pa ipak moj mozak takvu analizu obavi prije nego što ga stignem upozoriti da to ne čini.

Ivica Ivanišević mi se nije činio kao netko tko bi mogao izvući lik kao što je Ignjat. A kako se ta moja predrasuda mrvila, tako se moje oduševljenje širilo skupa s osmijehom između ušnih resica. Ovo je pisac za kojeg nikada prije nisam čula, a sada želim pročitati baš sve što je ikada napisao.

Dakle: Google –> Ivica Ivanišević knjige –> bilježi na papir njegove objavljene naslove. 🙂

Marina Vujčić, jasno mi je još od “Susjeda”, u slobodno vrijeme živi u našim glavama, i to u onim dijelovima glave koje bi trebale čuvati naše tajne, cenzurirane misli i sjećanja. Nekako, ona ih sve čuje i vidi i šokantno vjerno transplantira u svoje likove. A nije se jednostavno suočiti s likovima koji progovaraju tvojim skrivenim mislima. Zbog toga Marinu Vujčić – talentiranu damu koja zaslužuje same probrane pohvale – proglašavam (uz isprike ako je uvredljivo, ali mislim to sa pobožnim poštovanjem i divljenjem) najboljom autoricom mind-fuck romana u Hrvata. 😀

Marina Vujčić i Ivica Ivanišević ispleli su, dakle, zaista zabavan, zarazan, provokativan i jedinstven e-pistolarni mind-fuck roman s kojim čitatelj željan nezaboravnog štiva s naših prostora ne može pogriješiti.

Hvala, Marina.
Hvala, Ivica.
Hvala, dragi čitatelji, na nepoderivom strpljenju. 🙂