PISMO NEROĐENOM DJETETU – Oriana Fallaci

Na ovu knjigu sam naišla sasvim slučajno; prvo sam naišla na citate koji su me oduševili, pa sam je morala pročitati. Nisam se nimalo pokajala. Izdana je i na hrvatskom jeziku, no ja do tog prijevoda nisam mogla doći i čitala sam je na srpskom.

Na neki način, knjiga predstavlja ispovijest jedne neimenovane majke svojem nerođenom djetetu, djetetu koje nosi u sebi. Pisana je sedamdesetih godina kada je društvo još uvijek s osuđivanjem gledalo na samohrane majke. Ispovijest preispituje pitanje morala, individualnosti i odgovornosti iz ugla jedne hrabre žene.

Ova majka, koja iza sebe ima besprijekornu karijeru u usponu, nailazi na niz osuda od strane ljudi u svojoj okolini. Nagovaraju je na pobačaj, a otac djeteta se kukavički skriva od njezine odluke da zadrži neplanirano dijete, iako je tu odluku donijela teško. Čitajući, u svakom trenutku sam očekivala da će se predomisliti.

Preko svojih ispovijesti, majka pokušava pripremiti dijete na okrutni svijet koji ga čeka kada se rodi, pritom smatrajući da ne pripada nikome, pa ni njoj – dijete pripada jedino samo sebi.

Govori mu o vlastitim iskustvima, teškom djetinjstvu, nepravdi, o ocu koji se svaki dan bori za bolje sutra. Voljela bi da bude žensko, iako zna da svijet uglavnom pripada muškarcima. Ipak, ako je curica, imat će privilegiju jednoga dana postati majka.

Upozorava na gubitke koji će se uvijek događati. Međutim, ljepše je boriti se nego se predati; zanimljivije je putovati nego stići. Kada stigneš ili pobijediš, osjećaš nekakvu prazninu.

Bit će dijete podjednako sretno i ako se rodi kao muško, pa možda i sretnije jer će biti pošteđeno svih muka i maltretiranja koja dolaze sa ženskim spolom. No, poanta muškosti nije u lagodnom životu i iskorištavanju.

Majka je očekivala osudu i od svojih roditelja; ježila se i bojala pomisli na njihovo neodobravanje, no oni su je jedini podržavali, kakvu god odluku donijela.

Spisateljica Oriana Fallaci je u jednom od intervjua izjavila kako je i ona sama imala jako težak i nesretan život, a to se reflektira i u svim njezinim pričama. Pesimizam, bijes, ogorčenost rijetko su kada zamijenjeni veseljem, vjerom i nadom. Bez potrebe da preuzima ili se skriva iza tuđih stavova, Oriana je pokazala nevjerojatno hrabrost i kao novinarka i kao spisateljica. Ona je zaista nosila dijete tadašnjeg ljubavnika; dijete koje je izgubila nakon što ju je on, navodno, udario u trbuh. A nakon toga je otkrila kako nije uspjela niti jednu trudnoću iznijeti do kraja; ako postoji simbol ženske ljepote, za nju je to upravo trudna žena.

Možda će ova knjiga pomoći budućim majkama, kao i onima koje se kolebaju postati to ili ne, trebaju li se boriti same, bez djetetova oca, bez podrške najbližih. Ovo nije prazna priča, već duboko i istinsko žensko pitanje, ispunjeno strahovima i bolovima uz nerazumijevanje i napuštanje od strane onih koji bi trebali baš tada biti uz tu nemoćnu i preplašenu ženu.

U određenim trenucima sam mrzila ovu ženu, kritizirala je u svojoj glavi. Mrzila sam njenu sebičnost, ironiju. nije mi bilo jasno zašto se ne veseli. I sama nosim dijete u svojoj utrobi i znam što to znači za mene – ništa ne mogu usporediti s tom radošću. Ali kada čovjek bolje razmisli, svijet u kojemu živimo zaista jest okrutan i nije svaka žena spremna žrtvovati se. Sve smo različite u istoj prirodi. I zato odajem počast svim ženama koje su se borile za život koji su nosile u sebi.