Kristin Hannah je spisateljica koja me definitivno osvojila. Njen stil pisanja je besprijekoran. Način na koji opisuje likove i dinamiku njihovih odnosa je zaista sjajan. Čitajući ovu priču osjećala sam se kao da sam na utrci emocija. Ostala sam bez daha. Gotovo sam ostala i bez suza… Izuzetna je to priča o prijateljstvu, ljubavi, gubitku i iskupljenju. Istražuje posljedice jedne glupe odluke. Priča je to o sazrijevanju, ali i važnosti oprosta.
Jude Faraday ima, čini se, savršen život u svojoj maloj savršenoj zajednici. Za svog supruga Milesa i blizance Miju i Zacha napravila bi sve na svijetu. Pomalo paranoično brine se za živote svoje djece i pazi na svaki njihov korak, kako netko od njih ne bi upao ni u najmanju opasnost. Kontrolira im zadaće, pazi s kim se druže te ispituje obitelji njihovih prijatelja o njima; strogo im brani alkohol, druženja s prijateljima organizira u svojoj kući samo kako bi ih držala na oku.
Takvo ponašanje činilo mi se iritantnim. Brižna je majka, ali u nekim situacijama ide u krajnosti i to se odrazilo na njihovu budućnost. Bila je svjesna toga, ali nije znala kako popustiti.
Zach i Mia, iako blizanci, vrlo su različiti. Zach je popularan i društven, a Mia je totalna suprotnost. Zatvorena, sramežljiva, bez imalo samopouzdanja. Kao takva, brzo pronalazi zajednički jezik s Lexi Baill, a njihovo prijateljstvo postaje neraskidivo. Iako su odrastale sasvim različito, toliko toga ipak dijele.
Lexi je sama veći dio svog života, kći majke ovisnice o drogama. Nakon što joj je majka umrla bila je smještena u udomiteljskim obiteljima. U posljednjih pet godina bila je u sedam različitih obitelji, u pet različitih škola. Uvijek se osjećala usamljeno, među neznancima, bez dovoljno ljubavi i pažnje.
Zatim se pojavi njena tetka Eva, a Lexi odlazi živjeti s njom. Eva, iako nije imala ništa, pokušavala joj je priuštiti sve i brinuti o njoj kao o vlastitoj kćeri. Iskreno ju je voljela, premda nije bila tip koji pokazuje osjećaje, a Lexi je zaista cijenila njezinu žrtvu i trudila se koliko god je mogla da ju ne razočara, ponavljajući si da ona nikada neće dopustiti da postane poput svoje majke.
Mia je postala Lexina druga polovica, postale su poput sestre. Bile su nerazdvojne. Faradayevi su je prihvatili kao člana svoje obitelji. Uvijek se bojala da ih ne povrijedi, pazila je da ne ostavi dojam da iskorištava njihovu dobronamjernost.
Zaljubila se u Zacha čim ga je ugledala iako nije smjela. Ljubav je bila obostrana, ali zabranjena, a zabranjeno voće je naslađe. Dugo su izbjegavali jedno drugo. Zach joj se gotovo nikada nije obraćao, nije mogao podnijeti susret s njezinim pogledom. Obožavala ga je iz daljine, promno ga proučavala te u svakoj njegovoj riječi tražio skriveno značenje. A jednog su dana oboje odlučili to promijeniti.
Lexi je u Zachovim rukama konačno pronašla mir, osjećala se zaštićeno. Upoznala je njegovu stranu za koju nije slutila da postoji. Sve je u životu toliko duboko proživljavao da se bojao vlastitih osjećaja i brinuo se da ne razočara roditelje.
Ipak, iako puna straha, Mia je njihovu vezu prihvatila. Bojala se a ne izgubi svoju jedinu, najbolju prijateljicu. I nju i brata voljela je beskrajno, bezuvjetno i htjela je da svi budu sretni. Svo troje su postali nerazdvojni, obećali su si da će to zauvijek i ostati.
Jedan odlazak na tulum i nekoliko krivih poteza napravit će ogromnu promjenu u dotada savršenim životima Faradayjevih i same Lexi. Život Faradayjevih će se potpuno raspasti, a Lexi će izgubiti sve što joj je priraslo srcu. Izgubit će Miju zauvijek, izgubit će obitelj koju je smatrala svojom. Najveću osudu doživjet će od Jude Faraday. Na toj vedroj, uvijek dobro organiziranoj i dotjeranoj ženi tragedija je ostavila duboke ožiljke. Nije mogla kontrolirati vlastitu tugu, vlastiti život, a gotovo ni išta drugo.
Prva polovica ove knjige ističe važnost prijateljstva, ljubavi, iskrenosti i povjerenja. U drugoj polovici knjige, nakon tragedije i uništenja dvije obitelji, opisana je težina krivnje i tuge, posljedice neodgovornosti. Kažu da vrijeme liječi sve rane; tako barem sretni ljudi govore onima manje sretnima. Isti ti ljudi misle da pomaže govoriti o tuzi i uopće se ne dvoume kada kažu da trebaš “živjeti dalje”. Rane se nikada ne zaliječe, s njima samo naučiš živjeti. Moramo prihvatiti promjene koliko god one bolne bile i koliko god trajalo. Na kraju se sav taj trud ipak isplati.
Ova predivno napisana priča o ljudskoj sudbini nikoga ne bi ostavila ravnodušnim. Zaista me je rastužila, ali mi nimalo nije žao što sam je pročitala.
Preporuka i za roditelje i za mlade.
0 Comments