Jednog proljetnog jutra, negdje na obali Oregona, jedna starica sprema se napustiti kuću koja joj je bila dom posljednjih 50 godina. Jedino što još želi ponijeti sa sobom jest stari kovčeg, još uvijek oblijepljen putnim naljepnicama, u kojemu čuva podsjetnike na život o kojem njezina obitelj ne zna ništa. Dovoljan je samo jedan pogled na ime i na sliku u jednoj staroj osobnih iskaznici, i sjećanja na nezamislivo, neizrecivo i neoprostivo oživjela su u trenu. A sve je počelo govorkanjem koje nitko onda nije shvaćao ozbiljno…

Godina je 1939. i ljeto u Francuskoj u punom je zamahu. Vianne uživa u zvukovima, bojama i mirisma šarmantnog gradića, Carriveaua, gdje već godinama živi s kćerkicom i suprugom. Idilu ponegdje lagano, poput iglice, bocnu šuškanja o mogućem ratu, no Vianne o tome ne želi razmišljati. Ionako su sve vijesti o ratu bile puka nagađanja, a i Francuska ima ljude koji se savršeno brinu za politku i sigurnost svojih građane, zar ne?

Isabelle je opet izbačena iz škole. Otac će joj biti bijesan, ali nije ju briga. Ionako nema kamo nego k njemu u Pariz. Cijeloga života, otkad im je majka umrla, pokušavao se riješiti svojih kćeri. Rat ga je promijenio. Odbacio je nju i Vianne još kao djevojčice. Vianne se brzo udala i zasnovala svoj savršeni mali život na selu – i zaboravila na Isabelle. Vjerojatno će svi biti razočarani kada im se pojavi na vratima. No, baš je briga! Oduvijek je bila sama i nastavit će se snalaziti sama!

Gotovo istog trena čim je stigla u Pariz, pred vrata svog razočaranog i otresitog oca, vijest o objavljenom ratu potresla je grad. Nije se stigla ni raspakirati, a već je postala nevoljki bjegunac na putu prema Carriveau, gdje će naći utočište u sestrinoj kući. Na mukotrpnom putu prema Carriveau upoznaje prve naznake rata i straha. I upoznaje muškarca zbog kojeg će se bezglavo zaljubiti u ideju o sudjelovanju u opasnom i skrivenom pokretu otpora…

U još uvijek mirnom Carriveau, Vianne ni ne sluti što će i tko će tek zakucati na njezina vrata. Prve zlokobne vijesti stižu s pismom naslovljenim na njezinog supruga.

Nedugo zatim, plimni val okrutnosti i nesreće opustošio je i do temelja uništio svjetove koje su Vianne i Isabelle do tada poznavale. Životi te dvije sestre sudarit će se, a zatim razletjeti u nepoznatim smjerovima u vrtlogu patnje i straha. Svaka od njih naći će svoj način preživljavanja, svoj način borbe, svoje različite hrabrosti. I jedna i druga suočit će se sa odlukama koje, čini se, variraju izmeđz loših i tragično pogrešnih. Rat će na nezamislive načine deformirati prijateljstva, ljubavi, odanosti.

U što će rat pretvoriti ove dvije sestre; jednu koja je oduvijek bila poznata kao staložena, pribrana i racionalna i drugu nad kojom su svi kolutali očima zbog njezine nezrelosti i impulzivnosti? Na koji način će i jedna i druga pokušati preživjeti sakaćenje vlastite zemlje i naroda? I hoće li im preživljavanje uopće poći za rukom?

Moram vam povjeriti nešto potencijalno sramotno. Ovo je, naime, moja prva Kristin Hannah. Istovremeno sam ekstatična zbog činjenice da je Slavujeva pjesma prva njezina knjiga koju sam čitala i šokirana samom sobom što sam je do sada zaobilazila. Moram za to okriviti naslovnice sa krijesnicama i ružičastim zalascima sunca. Nije nešto za čime posežem odmah. Morate mi oprostiti. Dovoljno sam kažnjena time što prije nisam čitala ništa njezino. 🙂

Znate za onaj engleski izraz, unputdownable? Eto, ova knjiga je baš to. Pretpostavljam da vi kojima je Kristin Hannah kućna prijateljica već godinama sada znalački kimate glavama i govorite mi: “Daaaa, dobro jutro! Reci nam nešto što ne znamo!” Kada bih mogla, zahtijevala bih da se uz ovu knjigu dijeli nekakva velika lijepa tuba ljepila za srce.

Već na samom početku počela sam strepiti. Već na onome dijelu u kojemu je autorica tako slikovito opisivala idilu francuskog sela. Boje, slike, mirisi, okusi, zvukovi – prekrasan žamor života na kamenim uličicama i vrtovima i kuhinjama koje mirišu na začine, svježe baguette i tek oprane plahte koje se suše na suncu. Molim vas, uživajte, upijajte taj početak… Mislim da su i mene, kao i likove, sjećanja na taj život nosila do kraja knjige.

Mislim da nije bilo poglavlja kojeg nisam dočekala bez daha i s knedlom u grlu, a želiš dalje. Ako mogu likovi, mora i čitatelj.

Čitala sam malo o Kristin. Kažu da je tema prijateljstva prevladavajuća tema njezinih knjiga i da nitko ovu temu ne obrađuje bolje od Kristin. Ova knjiga ih ima još nekoliko, mimo one glavne i očite, a svaka od njih me je pogađala u srce. Prijateljstva koja su testirana ratom koji odjednom učini važnim koje je tko nacionalnosti i vjere, kako se tko preziva. Obitelji razdvojene i razorene čak i onda nakon što se svi članovi, ako su te sreće, nakon rata ponovno sastanu. Najčešće se takvi susreti prikazuju romantično, no Kristin Hannah zna bolje, čini se…

Ljubav, za koju u ratu nema vremena. Odrastanje, koje je u ratu munjevito. Djetinjstvo, za koje u ratu ne postoji mjesto. Žrtva žena, čije se ratne patnje rijetko priznaju jer se misli da su, daleko od fronte, zaštićene od straha i boli. Majčinstvo, koje je iznakaženo spoznajom da djetetu ne možeš ponuditi sigurnost do večeri, kamoli obećati budućnost. I da djeca vide i znaju više nego što bi trebala znati.

Jedna stvar mi je iz poglavlja u poglavlje upadala u oko i moje poštovanje prema autorici je samo raslo. Kako bi mi čitatelji, koji neke ratove nismo proživjeli, shvatili s kakvim su se jezivim nesrećama suočavali tadašnji nedužni sudionici, autori na svojim likovima demonstriraju grozote koje su nekada agresori demonstrirali na stvarnim osobama.

Kristin Hannah, međutim, ovo radi s velikim poštovanjem prema svojim likovima. Jasno je čitatelju što se događa; zgrožen je i isprepadan zbivanjima, šokiran okrutnošću. No, pošteđen je toga da svjedoči iživljavanju. Kristin Hannah poštuje svoje likove i njihovu patnju i daje nam tek onoliko koliko je dovoljno da shvatimo strahote koje likovi prolaze. Eto, zbog ovoga sam joj kao autorici skidala kapu. I zbog toga što pred kraj već nije bilo poglavlja koje nisam oplakivala.

Ja. Koja savršeno dobro mogu razlikovati fikciju i stvarnost.

Čini se da će i ova knjiga dobiti svoju filmsku verziju, ali o tome će se, pretpostavljam, više znati do kraja godine.

Onima koji su već čitali Kristin Hannah, posebnih preporuka za ovu knjigu ne treba. Sve je o knjizi jasno iz njezinog dugog best-seller staža na mnogim popisima tijekom prošle godine.

Svi ostali, pogotovo oni koji, poput mene, zaobilaze naslovnice s pticama, krijesnicama i bojama sladoleda, mogu biti uvjereni da će uzimanjem ove knjige u ruke sebi priuštiti najfinije, najkompletnije iskustvo čitanja nakon kojeg će vas dojmovi i zadovoljstvo pratiti još jednima.

Posebne pohvale prevoditeljici, Mirjani Čanić. U izboru riječi, draga prevoditeljice, razumjeli ste autoričinu namjeru da delikatno i precizno, a maksimalno slikovito, dočara svaku scenu ove osjetljive priče i riječi iz hrvatskog jezika birali ste toliko pomno, da ste uspjeli očuvati autentičnost stila i atmosfere. Hvala vam!

Hvala što ste tu!