Truplu odraslog čovjeka, kaže autorica Caitlin Doughty, treba nekoliko sati kako bi izgorilo, uključujući i proces hlađenja pepela. Za truplo bebe potrebno je oko dvadesetak minuta.

Niste to htjeli pročitati, jel’ da?

“Zašto, Iva? Što bi mi falilo da ta informacija baš NIKAD nije pronašla put do mog mozga?”

Draga čitateljice ili čitatelju, mislim da neću puno pogriješiti kada bih rekla da si, kliknuvši na ovaj blog-post, htjela ili htio saznati malo više o smrti i pogrebničkoj industriji danas. Ako ništa drugo, već sada možeš odlučiti je li ovaj tekst – i ova knjiga – nešto za tebe ili nije. Autorica Caitlin Doughty ju je i napisala kako bi nam ukazala na suvremeni stav prema smrti i smrtnosti i na potrebu da ga, za naše dobro, promijenimo.

Još otkad je bila djevojčica, Caitlin Doughty počela je iskazivati neobičan interes za smrt i smrtnost; od prvog dana kada je postala svjesna kako ćemo svi jednoga dana umrijeti, preplavljivali su je osjećaji potpune, paralizirajuće strave i neutažive fascinacije ovom temom. O smrti je htjela doznati sve – kako i zašto se događa, kako se kroz povijest sve umiralo, kako su različite kulture doživljavale smrt i kako su je opisivale u svojoj mitologiji i umjetnosti, kojim ritualima su ispraćali svoje preminule i sl.

Na studiju se potpuno posvetila ovoj temi i kako dvadesettrogodišnja djevojka zaposlila se u obiteljskom pogrebnom poduzeću Westwind Cremation and Burial, kao spaljivačica turpala. Krematorica, da budemo pristojniji.

Kako je, kao i većina nas, odrasla s vrlo “modernim” idejama kako smrt, trupla i ispraćaji trebaju izgledati, maštala je kako će jednoga dana postati mrtvozornica i otvoriti svoje pogrebno poduzeće u kojem će ljudi moći naručiti potpuno jedinstvenu, personaliziranu smrt i ispraćaj. Hoćeš ružičasti sanduk? Može. Hoćeš light-show na ispraćaju? Nema problema. Hoćeš da ti se pepeo pomiješa sa šljokicama i tako se rasprši po moru? Nikakav problem.

A onda je pomalo, priznaje, suočena s pravom istinom i prirodom smrti i činjenicom da je način na koji umiremo i odlazimo sve samo ne prirodan, počela odrastati i sazrijevati i preispitivati i sebe i današnje ispraćajne prakse.

Unatoč tome što je ova knjiga šokantno izravna i slikovita, premda je urnebesno smiješna, istovremeno je toliko važna, toliko otrežnjujuća i poučna da čisto sumnjam da je moguće doći do kraja i ne poželjeti doista po prvi puta temeljito razmisliti o vlastitoj smrtnosti, a zatim donijeti neke bitne odluke o tome na koji način želimo biti “pospremljeni” kada nas više ne bude.

Caitlin već u predgovoru navodi jednu krutu istinu koja je u temelju njezine motivacije da ovu knjigu napiše – gledati smrti i smrtnosti u oči jako je teško. Zbog toga je ovo tema koju vrlo rado izbjegavamo ako možemo, a moderni stil života nam omogućava da na različite načine smrt stjeramo na tanke margine naših svakodnevnih preokupacija.

Ljudi sve rjeđe umiru kod kuće, a sve češće u sterilnim operacijskim dvoranama, domovima za stare osobe, hospicijima i na odjelima intenzivne skrbi u bolnicama.

Koliko god je medicina napredovala i pomogla izliječiti čak i mnoge donedavno terminalne bolesti i stanja, toliko je omogućila da oni koji žele odgoditi smrt to i naprave, makar i po cijenu produljene patnje.

Mi danas možemo proživjeti čitav svoj život, a da ne ugledamo niti jednog mrtvaca ako to ne želimo. No, prije nekoliko desetaka godina, stvari nisu bile takve; čak su i djeca znala kako smrt i mrtvac doista izgleda.

“The industrialized world has established systems to prevent such unsavoruy encounters with the dead.
At this very moment, corpses motor down highways and interstates in unmarked white vans like the one driven by Chris. Bodies crisscross the globe in the cargo holds of airplanes while vacationing passengers travel above.”

Ipak, smrt je posvuda oko nas. Svake sekunde, kaže Caitlin, umru dvije osobe. To znači da ih je za vrijeme koje vam je bilo potrebno da dođete od početka ove rečenice do ovog dijela tu umrlo barem šestero.

Želeći pobjeći od smrti i mrtvaca, omogućili smo pogrebnoj industriji da procvjeta i da jednu prirodnu stranu životu pretvori u uslugu, a mrtvo tijelo u proizvod.

Kada bi danas i vidjeli mrtvaca na kakvom pogrebu, vidjeli bismo dostojanstveno uređeno tijelo, upriličeno za ceremoniju ispraćaja. Caitlin u svojoj knjizi vrlo zorno opisuje kako zapravo izgledaju mrtva tijela i što se nakon ispraćajne ceremonije događa s onima kojima je namijenjeno kremiranje. Objašnjava kako izgleda balzamiranje te kako izgleda spaljivanje tijela.

“The first time I peeked in on a cremating body felt outrageously transgressive, even though it was required by Westwind’s protocol. No matter how many heavy-metal album-covers you’ve seen, how many Hieronymus Bosch prints of the tortures of Hell, or even the scenes in Indiana Jones where the Nazi’s face melts off, you cannot be prepared to view a body being cremated. Seeing a flaming human skull is intense beyond your wildest flights of imagination.”

Caitlin je, radeći u krematoriju, počela razvijati sasvim drugačiji pogled na smrt i odlazak s ovoga svijeta i ima važne poruke koje nam želi prenijeti. Postoji toliko toga što o smrti i mrtvacima moramo naučiti, a jedna od najvažnijih je ta da ih – trebamo.

“A corpse doesn’t need you to remember it. In fact, it doesn’t need anything anymore – it’s more than happy to lie there and rot away. It is you who needs the corpse. Looking at the body you understand the person is gone, no longer an active player in the game of life. Looking at the body you see yourself, and you know that you, too, will die. The visual is a call to self-awareness. It is the beginning of wisdom.”

Je li ono što Caitlin u ovoj knjizi piše teško i pomalo odbojno i provokativno? Jest, jest i jest. Isto tako, to je realnost. Izbjegavajući se pomiriti s time, izbjegavajući pogledati smrti – i mrtvacu – u lice, dozvolili smo da se oko smrti spletu brojne predrasude, da netko drugi brine za naše bolesne i preminule, da netko drugi dirigira ceremonije žalovanja i prebolijevanja i mirenja sa sudbinom. Dozvolili smo da zaboravimo zbog čega, zapravo, trebamo svijest o smrtnosti kako bismo vodili bolje živote, dok smo još tu.

Možda samo ne želimo razmišljati o smrti dok smo živi i to je u redu. No, Caitlin nas uči – na vrlo bizaran način kojemu je crni humor glavna metodička tehnika – da smrt jest naša realnost, jest naša odgovornost. Uspijeva joj, nekako, učiniti je manje strašnom. Uspijeva joj ono što, barem kada sam ja u pitanju, nije uspjelo tolikim drugim autoritetima koji se smrću bave – umanjiti strah od smrti.

Naravno da je UMIRANJE do smijeha prilikom čitanja puno pomoglo.

Ipak, promišljanja i meditacije koje ona nudi o svojim doživljajima pomažu još i više.

“I thought of the things that culture teaches us to fear about being in a cemetery at night. A floating specter appearing, its demon red eyes aglow. A zombie pushing its bloated, decaying hand out of a nearby grave. Organ music swelling, owls hooting, gates creaking. They seemed like cheap gimmicks; any one of them would have shattered the stillness and perfection of death. Maybe we create the gimmicks precisely for that reason, because the stillness itself is too difficult to contemplate.”

Da budem iskrena, više puta sam zaprepašteno gledala u opise koje sam čitala, ali u konačnici sam duboko zahvalna autorici na ovoj fenomenalnoj knjizi. Ovakvu još NISAM čitala.

Caitlin Doughty je ovom knjigom, što se mene tiče, uspjela u onome što je naumila – izvući smrt iz ladica hladnjača, iz užarenog pepela, izvući joj iz vena žarkoružišastu smjesu za balzamiranje, skinuti joj s lica neumjesne količine šminke i pokazati nam kako smrt doista izgleda. Uspjela je, eh, vratiti život u smrt.

I zahvalna sam vama na strpljenju. 🙂