SUDBE I SRDŽBE – Lauren Groff

U trenutku kada je Lotto dolazio na svijet, činilo se da je sve bilo spremno da divi tom djetetu. Kao da je ambiciozna majka zaustavila i samu Prirodu u svom olujnom plesu kako bi svi zajedno s poštovanjem čekali prvi dah tog bića pred kojim će se budućnost morati pokloniti i pružiti mu najbolje od svega što budućnost uopće može pružiti. Lotto je od prvog trenutka uživao brojne privilegije materijalnog bogatstva, a jedna od njih je i san o vlastitoj veličini. Njegov šarm od malih je nogu privlačio ljude k njemu. Lotto je odrastao nestrpljiv pred slavom koja ga je očekivala, a kruna njegove pripreme za slavu bila je ona – Mathilde.

Ona je, od trenutka kada ju je prvi put primijetio, bila nimfa među smrtnicama, čistoća u zamornom šarenilu, tišina u vriskavom kaosu studentskog života, bajka među psovkama. Ona je bila sve ono što je Lotto želio upravo onda kada mu je najviše trebao i znao je da je ne zaslužuje. Zbog toga ju je obožavao.

Ona je bila njegova utjeha, njegova snaga i netko tko je od njega stvorio i čovjeka i umjetnika. Ona ga je pretvorila od propalog glumca u slavnog dramskog pisca. No, tko je doista njegova žena? Odakle je izniknula i u što se pretvarala tijekom njihovog dvadeset i četiri godine dugog braka? Bi li je i dalje toliko volio da je znao?

—o—

Lauren Groff je svojom knjigom “Sudbe i srdžbe” prošle godine ostavila neizbrisiv trag na svijesti čitatelja i kritike. Ovoj 38-godišnjoj autorici “Sudbe i srdžbe” su četvrti objavljeni naslov; prethode mu dvije knjige, “The Monsters of Templeton” i “Arcadia” te zbirka kratkih priča “Delicate Edible Birds”. Već je ranijim svojim djelima stekla vjerne čitatelje, a knjigom “Sudbe i srdžbe” osvojila je i nešto glasniju i poznatiju javnost. Nije bilo moguće naći popis najprodavanijih knjiga krajem 2015. godine, a da se se na vrlo visokom mjestu nisu smjestile “Sudbe i srdžbe”. Gotovo da je postala poznatija po opisu “ona knjiga koju obožavaju Barack Obama i Sarah Jessica Parker” nego po vlastitom naslovu.

Lauren Groff ju je pisala punih pet godina i, sama je priznala u nekoliko intervjua, uz nju je radila i na drugim projektima. Također, tijekom pisanja ove knjige, Lauren je marljivo i intenzivno iščitavala Shakespearea i ovo se osjeti u knjizi; u jeziku, tematici i formi.

Knjiga ima dva dijela, dvije perspektive. Prvi dio knjige, “Sudbe”, predstavlja nam Lancelota Satterwhitea, njegovu transformaciju u umjetnika i ljubav između njega i Mathilde.

On je zlatni dečko kojemu izmiče sjajna sudbina, ali utočište nalazi u jedinstvenoj ženi. Ona je savršena. Naizgled hladna, jednostavna i povučena, a toliko fascinantna. Ništa posebno ne radi, nikakve blistave poteze ne vuče, ali je predmetom opsesije i ljubavi svog mladog supruga, ali i sumnji njegovih nabližih prijatelja. Zbog čega? Zbog toga što se ta žena čini kao biser bez školjke; netko bez povijesti, bez priče, bez prijatelja, bez obitelji, bez ičega oko nje osim onoga što oni vide otkada je poznaju.

Ipak, u prvom dijelu knjige vidimo koliko ona znači Lottu, koliko ona žrtvuje za tog čovjeka; vidimo da je ogovaraju, vidimo da ga odbacuju radi nje i to sve nas tjera (ne znam koliko uspješno) na suosjećajno vezivanje uz nju. A ipak, oprezni smo jer čitavo vrijeme znamo da nešto negdje treba krenuti krivo.

Drugi dio knjige, “Srdžbe”, svojevrsno naličje cijele mitologije Lancelotovog postojanja i stvaranja, opisano iz perspektive njegove supruge. Ovdje slušamo što Mathilde ima reći; imamo njezino viđenje i doživljaj braka kojemu se podredila. Da, i njezinu povijest i njezinu sadašnjost. I ovdje se za mene ljepota knjige pomalo počinje raspadati… Uskoro o tome malo detaljnije.

—o—

Autorica se čak zabavljala idejom da od ove priče napravi dvije knjige. Meni bi u tom slučaju zasigurno bilo puno lakše pisati o pročitanome. Ovako, “Sudbe i srdžbe” ostaje knjiga na kojoj sam jako dugo lomila zube i to više prilikom pokušaja da objasnim svoje doživljaje, nego prilikom čitanja. Čitanje je povremeno znalo biti čak i vrlo ugodno.

Ovoj recenziji sam posvetila neuobičajeno puno vremena. Morala sam shvatiti svoje podijeljene osjećaje o pročitanome; zbog čega ova divno napisana knjiga na mene nije ostavila očekivani utisak?

Krenimo prvo od očekivanja koja su stvorena uz ovu knjigu. Prije svega, pogledajte samo zbirku epiteta kojima je kritika zasula knjigu: genijalno, propulzivno, neustrašivo, čudesno, veličanstveno, nepredvidljivo. Ovo je knjiga koja “gori od strasti i izdaje”, “trijumf”, “oluja”.

U razgovorima o knjizi spominju se “prestižne književne nagrade”. No, one ne pripadaju ovoj knjizi; pripadaju drugim spisateljskim projektima autorice. Ova knjiga je uspjela biti “prva pratilja” na nagrade National Book Award i Kirkus Prize.

Knjigu su uspoređivali sa knjigom “Djevojka u vlaku”, pišući da je Rachel Hawkins svojom knjigom zapravo tek pokušala o braku ispričati priču koju je tako veličanstveno uspjela ispričati Lauren Groff, tvrdnja zbog koje sam ostajala zbunjena u više navrata. Prije svega, zato jer ove dvije knjige ne dijele isti žanr.

Uspoređivali su “Sudbe i srdžbe” i sa “Nestalom” autorice Gillian Flynn; točnije, uspoređivali su Mathilde sa Amy. S ovom usporedbom se čak ni Lauren Groff nije složila. Također, “Djevojka u vlaku” i “Nestala” spadaju u isti žanr u kojem se “Sudbe i srdžbe” ne nalaze.

Ako pogledamo danas ljestvice najprodavanijih naslova (New York Times, Waterstones, Barnes & Noble, Amazon – da spomenemo samo neke), “Djevojka u vlaku” još je tamo – a tamo je bila i prije nego je knjiga “Sudbe i srdžbe” objavljena. U međuvremenu, “Sudbe i srdžbe” je nestala. Kamo? Zašto?

Znači, ponovimo, epiteti plus usporedbe daju jedno veliko očekivanje od knjige. Očekivala sam nešto zaista novo, nešto iznenađujuće. Očekivala sam ženu toliko opasno inteligentnu, da sam se bojala za reputaciju kakvu među likovima uživa opasna Amy Elliott Dunne.

I, moram priznati, Groff je kroz prvi dio knjige tako savršeno pratila ta potaknuta očekivanja, savršeno je sugerirala zlokobnost iza blistavo savršenog lika Mathilde. Pogledajte samo nekoliko primjera iz knjige. Prvi govori o tome kako Mathilde doživljava Lottova mlađa sestra, dijete koje svijet doživljava neposredno, iako još uvijek ne zna objasniti baš sve što osjeća. No, gotovo svaki njezin susret s Mathilde je sličan ovome – osjeća da nešto, jednostavno rečeno, “smrdi” u vezi nje.

“Uvukla se opet između Mathilde i svojeg velikog brata, zabila nos u Lotta, jer on je mirisao na topli losion, a Mathilde, hm, ona je mirisala na dvoranu za hrvanje u srednjoj školi gdje se sastajao njen izviđački odred. Zagušljivo.”

Sljedeći primjer je samo jedan od mnogih koji pokazuje kako Mathilde doživljavaju Lottovi prijatelji.

“Chollie, zeleni goblin, prišao je Lottu i Mathildi; pijano frfljajući. ‘Nisam nikad primijetio koliko su tvoje oči blizu jedno drugom, Mathilde, a tvoje su tako razmaknute, Lotto.’ Načinio je pokret s dva ispružena prsta kao da će ubosti Mathilde i rekao: ‘Grabežljivica’, zatim ga ponovio prema Lottu i rekao: ‘Plijen.'”

Naslućivanje koje je daleko od razotkrivanja, ali polako uznemirava. Zatim imamo opis Mathilde koja se pojavljuje pred suprugom nakon jedne zahtjevne epizode u njihovom braku i nakon jedne, za Lotta vrlo potresne, smrti.

“Onda je Mathilde zakoračila dolje, pa još jednom, na lice joj se vratio njen stari mali smiješak. ‘Sretan Božić!’ viknula je veselo svojim dubokim, jasnim glasom. Trgnuo se kao da je stavio ruku na vrelu peć, ona ga je netremice gledala u ogledalu dok je lagano, lagano silazila.”

Jezivo, zar ne? Vidjet ćete koliko je jeziva ta scena, ako budete čitali. Nakon ovoga sam jedva čekala da vidim tko je Mathilde…

—o—

Drugi dio knjige trebala je biti nekakva korekcija lažne percepcije koju je Lancelot Satterwhite imao o svojoj ženi; percepcije koje je usvajao onda kada bi je se sjetio primijetiti. Drugi dio knjige trebao je pokazati tamnu stranu Mjeseca, naličje svetice. Trebao je pokazati furiju ispod vanjštine nimfe.

Lauren Groff je u nizu svojih intervjua objasnila što je željela postići s likom Mathilde, kakvu priču o ženi je željela ispričati. Ukratko, željela je pokazati ženu koju ne uspijeva slomiti njezina prošlost niti suprugovo ignoriranje zbog slave koju je ona za njega mukotrpno stvorila, krijući svoje talente kako bi naglasila njegove. Htjela je ispričati priču o velikoj ljubavi i žrtvi, ali i o laži koja kao tempirana bomba kucka ispod takve ljubavi. Htjela je stvoriti brak kojemu prijeti sve – prošlost i okolina – osim onoga što se zbiva između samih bračnih partnera. Jer su sve druge teme, navodno, izlizane. Zbog toga je seksualni život – tu kariku koja u brakovima uvijek nekako prva popuca – kod Mathilde i Lotta učinila savršenim; jedinim aspektom njihova odnosa koji nikada nije patio.

No, u želji da izbjegne klišej, čini mi se da je već tu uklonila jednu od nožica kojima se ova knjiga trebala naslanjati na stvarnost. Autorica je htjela da seks između likova ne bude izvor nezadovoljstva – i jako se osjeti da je to nešto što je autorica htjela, a ne nešto što je organski izniklo iz odnosa ova dva lika.

Nadalje, željela je ispričati priču o pametnoj, sposobnoj ženi koja kroji putanju braka i suprugovu karijeru i koja se ne uruši sama u sebe pod teretom bijesa nakupljenog kroz godine rintanja u sjeni supruga. I bila je na odličnom putu, barem tijekom čitavog prvog dijela knjige. No, u “Srdžbama” je negdje, čini mi se, zalutala. Kao da je izgubila fokus, kao da je izgubila viziju lika. Kao da nije imala hrabrosti tu ženu gurnuti u duboku ozbiljnu transformaciju. Da, u “Srdžbama” se redaju situacije i otkrivaju šokantne istine koje čitatelja ostavljaju bez teksta, razjapljenih usta i razrogačenih očiju. No, ni jedna od tih priča nije – opet ja s tim izrazom – organski, logično izniknula iz karaktera i motivacija samog lika, same Mathilde. Imala sam osjećaj kao da je Groff bila svjesna što je obećala i da je grčevito smišljala najšokantnije situacije i bacala ih pred Mathilde, ne vodeći brigu o tome koliko te situacije djeluju uvjerljivo. Mathilde, koliko god se Lauren nekako trsila da je učini pakleno pametnim kreatorom svoje i tuđih sudbina, ispada tek žrtva autoričine preusijane želje da stvori nezaboravnu ženu.

Zbog čega je, ako je već bila toliko pogubno pametna i sposobna i nemilosrdna, odlučila svoj uspjeh tražiti posredno, preko čovjeka kojega voli, ali koji nema ni djelić njezinog talenta ni njezine neumornosti? Zbog sigurnosti, zbog potrebe za domom? Zbog ljubavi? No, nije li se upravo ona na jednom mjestu u knjizi čudila Lancelotovoj potrebi za ljubavlju i obožavanjem? Kaže: “Odakle ta manijalakna potreba za općim divljenjem? Mathilde je znala da ona ne zaslužuje ničiju ljubav, ali on je htio ljubav svih.” Ako je autorica htjela pokazati kako je žena tisuću puta pametnija od muškarca, zbog čega ju je okovala unutar skoro trideset godina trpljenja u tišini, da bi na kraju njezino “oslobađanje” izgledalo kao razuzdana adolescentska zabava?

Umjesto da postane furija, Mathilde nekako postaje tužan lik, pomalo neuvjerljiv u svojoj devijantnosti. Što je grozna, grozna šteta, barem u mojim očima, jer je od početka knjige stvarana vrlo vješto. Ako gledamo na taj način, Mathilde Satterwhite se nije ni približila Amy Elliott Dunne.

Lauren Groff, po mom skromnom mišljenju, nije uspjela ispričati priču o ženi koju je sama željela ispričati, a meni bi lakše bilo prihvatiti nepouzdanog pripovjedača nego nepouzdanog autora.

Koliko sam uspjela pokopčati, ovo je dojam i velikog broja njezinih odanih čitatelja, pogotovo onih koji dobro poznaju njezina ranija djela. Morala sam se složiti s frustriranim komentarom jedne djevojke koja je na Goodreadsu komentirala kako “se toliko jako osjeti da je autorica željela da ovo bude literarno remek-djelo, da neke dijelove neugodno čitati”.

Ipak, problem s ovom knjigom je u tome što su veliki dijelovi nje pravi užitak za čitanje. Proza je originalna, i stil i forma su novi i zanimljivi. U prvom dijelu knjige – i to negdje pri samom početku – oduševili su me dijelovi upisani u zagrade, u kojima pripovjedač/autor ubacuje svoje komentare u priču, po uzoru na antičke drame gdje je grčki kor svojim pjevanjem komentirao ono što su glumci na pozornici izvodili. No, to se kasnije u knjizi prestalo pojavljivalo. Zbog čega?

Druga zgodna stvar u vezi ove knjige jest što ne samo da je strukturno podijeljena u dva dijela, nego i narativno; i to ne samo na njegovu i njezinu priču, nego na priču o razvoju jednog braka, kao i na priču o razvoju jednog umjetnika. E taj dio, dio o evoluciji umjetnika, je meni bio pravo blago u ovoj knjizi! Obožavala sam čitati o Lancelotovom boravku u umjetničkoj koloniji. Pogotovo kada sam kasnije saznala što se u međuvremenu događalo s Mathilde…

Ostaje još i sa zanimanjem konteplirati o izboru imena za glavne likove; Lancelot znači istovremeno i “sluga” i “nalik Bogu”; Mathilde nosi značenje “snažna u borbi”, dok Aurelie sugerira nešto “pozlaćeno, zlatno”. Je li se autorica namjerno ovime poigrala, sugerirajući kroz izbor imena ozbiljno ruganje sudbine njezinim voljenim likovima?

Ne znam hoće li se i vama ova priča činiti ishitreno skrojena i nespretno porubljena, no jedno je sigurno – uživat ćete u samom načinu pisanja, a i kopkat će vas još dugo. Ako tražite nešto novo, ovdje ćete naći novo. No, ne znam hoćete li naći i ono što ste, slušajući priče o ovoj knjizi, počeli očekivati da ćete naći.

Je li ovo doista veliko literarno djelo, ono koje ima snagu klasika? Niti znam niti sam približno u poziciji da ja o tome sudim. Kaže jedna definicija da je literarno (zapravo, općenito umjetničko) remek-djelo ono koje uzrokuje snažne emotivne promjene u čitatelju (gledatelju, slušatelju) i snažno utječe na trendove stvaranja na razini svjetske književnosti (ili bilo kojeg drugog oblika stvaralaštva).

Vrijeme će pokazati, pretpostavljam.