Prije devetnaest godina, Sarah Mackey napustila je Veliku Britaniju i iz nule sagradila vrlo uspješan i sretan život u Americi. No, puno toga se od tada promijenilo. Kako bi se pribrala i posvetila nekim neodgodivim obiteljskim obavezama, Sarah se privremeno vratila u svoj rodni kraj…

… i tamo je srela njega. Nasred livade. Kako razgovara s ovcom.

Ozbiljno. Nisam ja, #majkemi.

Susreće li se baš tako ljubav tvog života? I to nakon čitavog jednog braka koji je s vremenom nagrizao sve iluzije o ljubavi? Čini se da je “Da!” jedini smislen odgovor koji je iznenadio čak i samu Sarah.

Ono što ju je iznenadilo još više je to što, čak i nakon tjedan dana vođenja ljubavi i zaboravljanja na svijet, Eddie otvoreno gaji iste osjećaje.

Rekao joj je da mora na tjedan dana otići na već dogovoreni odmor u Španjolsku, sa prijateljima, ali ju je molio da se svakoga dana čuju preko svakog mogućeg raspoloživot messengera. Taj odmor će proći jako brzo i ponovno će biti skupa; zapravo, tek tada će krenuti ispočetka, tek tada će se posvetiti jedno drugome onako kako spada.

I onda je nestao.

Sarah se s time ne uspijeva pomiriti…

Ako je vjerovati nekim njezinim prijateljicama, Sarah je naivno nasjela na slatkorječivog zavodnika koji nije imao nikakve ozbiljne namjere. Ne zna li ona da je to nešto što se djevojkama događa redovito?

No, Sarah odbija povjerovati u to. Nakon što su tjedan dana bili nerazdvojni, nakon što se nisu mogli zastiti jedno drugoga? Nakon što ju je on sam uvjeravao koliko jako želi biti s njom, nakon što je s njom dijelio toliko puno o svome životu i planovima, nakon što joj je pokazao sve što joj je pokazao?

Nešto mu se moralo dogoditi, uvjerena je Sarah. Drugo objašnjenje naprosto nije bilo moguće.

Sarah ga nastavlja tražiti. Slažući mrvice informacija koje je imala o Eddieju, uspijeva oblikovati maleni putokaz koji je odvodi u London, u rekreativni sportski klub za koji Eddie igra, među muškarce koji ga poznaju. Sigurno oni znaju što mu se dogodilo? I znaju… Ali ono što su joj spremni reći nije ono što Sarah želi čuti.

Dobro. Možda su njezine prijateljice bile u pravu. Ali duguje joj barem objašnjenje. Pa nisu više djeca? Zar je to način na koji se dvoje odraslih, zrelih ljudi rastaju, kad za takvih rastankom nema potrebe? Nije li zaslužila barem odgovor na pitanje zašto je nestao i zašto baš tako?

Uostalom, Sarah VIDI da je aktivan na svim mobilnim aplikacijama preko kojih su trebali komunicirati. Samo ne komunicira s njom; samo ne odgovara na poruke koje mu ona šalje… Zašto?!

A onda se točkice počnu spajati i Sarah shvaća što bi moglo biti u pitanju. Shvaća da su je posljedice tragične prošlosti, zbog koje je prije devetnaest godina i otišla u SAD, čitavo vrijeme čekale tu, kod kuće…

Kad god pišem osvrt na ljubavni roman (a to je rijetko, jer ih rijetko i čitam), imam se potrebu ispričati i objasniti zašto nikada, baš nikada, ljubavnom romanu neću moći dati pet zvjezdica, koliko god on dobar bio.

Po meni, da bi ljubavni roman bio dobar ljubiteljima ljubavnih romana, mora imati određenu strukturu, mora dati odrežene zaplete i određene rasplete.

Prvo se mora dogoditi nekakav sudbonosni susret između dvoje ljudi koji su, naravno, apsolutno nespojivi – dijele ih godine, društveni stalež, kilometri, uvjerenja i ukusi. Ili se naprosto međusobno ne podnose. A onda se, eto, između njih dogodi iskra i oni krenu prkositi svemu onome što prkosi njima kao paru. Naravno, tu se negdje dogodi i epizoda spektakularnog seksa kakvog ni jedno ni drugo nikada prije nisu doživjeli niti će ikada više doživjeti. Zločesta ja u sebi dodaje, “vjerojatno ni jedno s drugim”.

Onda nekakva komplikacija – netko je doznao da se nedozvoljeno viđaju, netko ima već dogovoren brak, netko je bolestan ili ima nekog bolesnog koga ne može napustiti ili izbije kakva burna svađa u kojoj neke nerelevantne tajne počnu letiti na sve strane – i njih dvoje odu svaki na svoju stranu svijeta da ližu rane.

Prođe vrijeme, oni shvate da ne mogu jedno bez drugoga ili ih slučaj opet spoji i – bam, ovoga puta im je svima jasno da su jedno drugome suđi and fuck the world i tako to. Happy end. Uglavnom.

Ova predvidljivost je nešto zbog čega ljubavni romani u meni nikada neće izazvati ekstatično oduševljenje.

No, ovo ne znači da ih neću čitati. Ili da ih ne volim čitati. Ili da ne volim ljubavne priče. Volim, jako. Kada su dio neke šire, uzbudljivije radnje, kada nije svih 300 – 400 stranica knjige posvećeno isključivo tom ljubavnom natezanju.

Jedine autorice čije ljubavne romane (jer su neobični) mogu čitati za sada su Nina George i Rainbow Rowell. Ako ih ima još, sada im se ne mogu sjetiti imena.

Nije ovo loša ljubavni roman. Simpatičan je, korektan je, pa čak malo i napet. Najveći kompliment koji mu mogu dati jest da ga je Ana Josić fenomenalno prevela, pa ga je zaista užitak čitati. Samo pripovijedanje kao zbog tog prijevoda daje neku sjajniju glazuru jednoj “običnoj” ljubavnoj priči.

Iskreno, da prijevod nije bio tako dobar, ne znam bi li me roman držao do kraja. Vjerojatno bih i preskočila nekoliko stranica nestrpljiva da ovu knjigu odložim na policu i pronađem neku drugu, neljubavnu. 🙂

Rosie Walsh je prije ove objavila četiri druge knjige, ali pod pseudonimom Lucy Robinson; znači, “Sve je bilo savršeno, a onda je nestao” je prva knjiga koju je objavila pod svojim pravim imenom.

Ostali naslovi koje je objavila kao Lucy Robinson su, redom:
– “The Greatest Love Story of All Time”
– “A Passionate Love Affair With a Total Stranger”
– “The Unfinished Symphony of You and Me”
– “The Day We Disappeared”

Jedno se mora priznati – tko god joj bira naslove za knjige, čini to jako dobro. Pravi su mamci. 🙂

Hvala vam na čitanju!