Ovako vam je to nekako bilo.

Kada mi je knjiga pružena u ruke, primopredaja je bila popraćena riječima: “Ovo svi jako hvale i jako vole. Kažu da je jako smiješno.”

Ne znajući tko su to “oni” koji tako tvrde, prolistala sam knjigu i zaključila: “Ma, čak i ako ne bude tako, barem je kratka, brzo ću ja to…”

Već nakon četvrte ili pete priče, taman negdje tamo oko priče “Vučjaci”, znala sam da će mi biti i prekratka.

Neka dva-tri dana nakon što sam je dobila, krenem ja na popodnevnu kavu u kvart, u onu moju slastičarnu gdje je moja prilika postala stalna šara na interijeru, poput oni “srcastih” tapeta tamo. Znala sam da mi iza 17h popodne intelektualne sposobnosti opadnu za 60%, pa sam odlučila ne nositi sa sobom nikakvo zahtjevno i teško štivo. Znala sam i da će mi, čim sjednemo, dijete zaplijeniti mobitel da pogleda crtiće, i da ću ja onda, ako si ipak nešto ne ponesem, biti osuđena da buljim u druge goste i da ih time uznemiravam i možda zaradim batine.

Tako ja ponesem ono za što sam procijenila da će se lako čitati i da neću morati svako malo konzultirati rječnik stranih riječi kako bih pratila tekst. Ovo je moj bosanski jezik, to bih trebala razumjeti.

Krene prva priča i nakon što sam pročitala prvi paragraf, saznala sam dvije stvari. Prvo, ovo će se čitati bez problema; čovjek piše baš onako kako bi pričao da tu sada sa mnom sjedi. Drugo, postalo mi je jasno otprilike što su i o čemu će biti priče koje slijede.

“Kad ne radi gradski saobraćaj, u Sarajevu svak koristi auto za gradsku vožnju. Ja, koji nemam auto, koristim taksi. Tad je u taksiju posebno zanimljivo. Voziš se dugo i sporo za iste pare kao i kad stigneš brzo. Još ako si u srednjoj traci, tad se osjećaš kao ušuškan jastucima među autima koji stoje u trakama paralelno s tvojom. A tek kad kiša pada… Naravno, sve pod uslovom da ne žuriš, da je na radiju dobra muzika ili da je taksista zanimljiv.”

Krenem ja tako u prvu priču.

Smiješim se. Fora su priče. Zanimljivo je ovo. Kao da sam opet mala i kao da sam opet u Bosni i kao da opet slušam priče koje pričaju tatini i mamini prijatelji koji su kod nas došli u goste, prije nego me mama strpa u pidžamu, da zaspem na kauču iza nečijih leđa, dok kroz ostatke dječje svijesti dopiru riječi i izrazi s kojima sam odrastala: “al’ džaba”, “jarane”, “komšija”, “kifla”, “ne sekiraj se”…

“Imam ja starijeg burazera uz kojeg sam počeo slušat muziku i to iz mene ne izlazi. Možeš ti sad o tim ljudima pričat šta hoćeš. Brega šupak, nije bio u ratu ovdje, Merlin lopov, Hari škrt, šta je mene to briga? Ko da ih moram volit ko karaktere. Meni kad čujem njihove pjesme bude lijepo i tužno. I to je meni važno. Neki dan, ja došo kući, sjede žena i svastika i gledaju ‘Zvezde Granda’, kaže žena: ‘Čuj ga, Ado, što lijepo pjeva.’ Hoćeš, reko, da TV leti kroz prozor ili vas dvije? Lijepi se za nas papanluk, jarane, ko taksene markice. Neće ništa lijepo da se nalijepi…”

Na trećoj ili četvrtoj već se smijuckam. Uhvatio Tikveša dobar ritam. I onda dođoše “Vučjaci” i ja se usred slastičarnice prasnem smijat. Najgore je kad se tako počneš kreveljit, pa brže-bolje gledaš da se obuzdaš – nije red, na javnom si mjestu, ljudi gledaju – jer onda počneš zavijat i roktat i cvilit. Čak je i moje dijete odlijepilo pogled sa crtića da vidi šta je mami.

Vidim ja da me ovi odrasli ljudi za stolom pored mjerkaju, sigurno bi me rado pitali, da se bolje poznajemo, odnosno da nismo potpuni stranci, čemu se ja to smijem. I što je najgore, ne znam kako bi im ja to objasnila. Nisu se činili kao da su ikada imali kakvog kontakta s Bosnom i bosanskim humorom; bili su premladi i vrlo elegantno odjeveni. 😀

Hajde ti sad nekome takvome objasni zbog čega u meni slika nečijeg babe, koji se krsti i govori alaselamet, izaziva konvulzivne napadaje smijeha.

“Kontakt-program nekog radija prekinu taksistu. Slušalac traži jednu od mnogih pjesama o bosanskim avlijama. ‘Jeble ga avlije. Samo avlije, šadrvani, dimije i nanule. Pa ne mogu više. Bolan nitko ne zna kako dimije izgledaju, a svak o tom pjeva. Sve pobudalilo. Kofol nisu im dali da to imaju u komunizmu. Jašta, brate. Pa što sad ne nosaju sve te stvari, što ne prave šadrvane i što nema mirisa avlija? Misle pjesmom će to vratit? Eto, ja sam musliman po nacionalnosti, ali meni je najbolji pjevač Miroslav Ilić. Mogu ja i sevdalinku čut i ilahiju, nemoj ti mene pogrešno shvatit, nego pretjerali su. I prije rata je bilo pjevača sevdalinki, znaš kolko?! Ali nije to toliko bilo napadno.(…)
Sad samo avlije, šadrvani, nanule i dimije, ma milina od mirisa i šarenila, a dobro odmjerim čovjeka prije nego što ga primim u auto da me ne ubije i na otpadu proda ovo malo Mercedesa što imam. Šta ćeš kad vrijeme mjere po hidžri pa vazda 500 godina kasne. A u Titin vakat… E, tugo naša.’
‘Nije bilo ni globalnog zagrijavanja’, kažem da vratim priču.
‘Ma možda i jest, ali ko će kontat na klimu kad imaš pare. Ako ti je hladno, pare te ugriju, ako ti je vruće, one te rashlade. Nego udarila sirotinja pa se ljudi moraju gupostima bavit. To ti je, moj jarane.'”

Odmah sam gorko zažalila što moja Zekija ne sjedi preko puta mene i što nemamo dva primjerka knjige da je paralelno čitamo. I što, naravno, nemamo dva-tri para rezervnih gaća, kad krenu popuštat mjehuri…

Istu tu večer knjigu sam dovršila. I bila sam u pravu – bila mi je prekratka. Prije nego što sam okrenula i zadnju stranicu, čvrsto sam odlučila da ću jedan primjerak pokloniti mojoj Zekiji, a jedan svojim roditeljima.

No, da budem potpuno iskrena, premda je toliko toga u ovim pričama smiješno – način na koji ljudi govore, percipiraju, prepričavaju, pojednostavljuju svoj svijet – savršeno mi je jasno da ispod tog humora sporo i tegobno plovi mučna stvarnost svakodnevice. I da je malom, običnom čovjeku u Bosni uvijek bilo tako i da je taj humor mora biti takav, snažan i učinkovit, jer je on oružje i psihološki mehanizam za preživljavanje, koji je u tim krajevima morao biti doveden do savršenstva.

Moguće je da je opstanak toliko različitih narodnosti ovisio o tome da sebe i “svoje” ne shvaćaju previše ozbiljno i da se zbližavaju nalazeći zajedničkog neprijatelja u vanjskim okolnostima, a ne jedni u drugima.

Zajednički neprijatelji u ovim pričama su, recimo, ljudi koji ne shvaćaju da su njihovi ljubimci prljavi i opasni, koji ne shvaćaju da ne mogu s masnim burekom ili mokrim peškirom oko guzice u auto; mladi koji ne razumiju onu staru, “pravu” muziku koja u srce dira; čudaci i glupani; domaći i strani političari, ali i pape i članovi nevladinih humanitarnih organizacija.

“Joj neki dan sam vozio levata u Kiseljak da kupi mopsa. Došli tamo, čovjek iznese kuče s glave mopsa vidlo nije. Traži 250KM. kažem ja nije ti to mops, jarane, on ila i bog jes. Đe su ti papiri? Kaže nemam. I ovaj levat kupi. Đeš cuku bez papira kupovat, to ti je ko auto bez saobraćajne. Sretnem ja levata nakon dva mjeseca, pitam ga đe ti je mops, kaže on stipu me, jaro, nego ga narasto ko međed, ne znam šta ću s njim. A ja volim cuke pravo. Vazda sam imo cuke, ali velike, sad imam samojeda. Imo sam dalmatinera, bio isto frjaer, znao hodat na dvi noge, otvaro vrata po kući. Ali moro jai ć u inostranstvo godinu dana radit. Dam ga jaranu na čuvanje. Vratio se jai zovem jarana da ga vrati. Kaže on jes, tvoj je cuko, vratiću gi ga ja, al ti moram dat i ženu i djecu. Navikli se oni jedni na druge, to je čudo jedno, žao mi ih bilo razdvajat.”

Hvala ti, dragi Amere, što si me vratio u djetinjstvo i što si mi probudio lijepa sjećanja koja su nekako uspjela preživjeti rat i teško poslijeratno vrijeme. Hvala ti što si me nakratko vratio u moje rodno Sarajevo i u moj Kiseljak. 🙂

Sad kad svi znaju odakle sam točno, ne mogu se više pozivati na onu mudru: “Damu se nikada ne pita koliko ima godina i iz kojeg je sela došla.” 😀

Eto vam.
Allahimanet.