Godina je 1947. i Charlotte St. Clair nije svojevoljno došla iz New Yorka u Southampton; njezini roditelji otpravili su je na put u kliniku u Švicarskoj, kako bi riješili “mali problem” u koji se Charlotte uvalila, prije nego što joj mogu početi tražiti prikladnog supruga natrag u Americi.

No, Charlotte je u Englesku došla s više od jedne tajne; osim što pod odjećom skriva trudnoću, Charlie skriva i činjenicu da joj se posvuda priviđa plavokosa glavica njezine rođakinje, Rose Fournier, koja je u jeku Drugog svjetskog rata napustila svoju obitelj, koja nikada nije saznala gdje je Rose nestala, niti ju je itko nastavio tražiti nakon što je rat završio.Charlotte krije i da osjeća da je Rose živa i da je ona, Charlotte, jedina kojoj je još stalo da je traži. Zbog toga skriva i da u džepu svog kostima nosi papirić s naškrabanom adresom i imenom osobe koja je posljednja znala nešto o njezinoj rođakinji – Evelyn Gardiner.

Znajući da nikada više neće biti bliže Londonu i ženi koja bi mogla znati nešto o njezinoj rođakinji, Charlotte, u naletu hrabrosti, ludosti i inata, bježi od majke (i od sudbine koju su joj pripremili njezini roditelji), pronalazi stan na londonskoj adresi. Nitko se ne odaziva na zvono, ali vrata nisu zaključana…

“Who are you, and what the bloody fuck are you doing in my house?”

Evelyn Gardiner je žena kakvu je Charlotte teško ikada mogla i zamisliti; stara i zapuštena, neobuzdanog i grubog jezika, na putu da se onesvijesti od količine popijenog alkohola i koja, unatoč svom stanju, jednako dobro barata (na Charlottinu žalost) izoštrenim zapažanjima, psovkama i prijetnjama.

No, Charlotte je sve stavila na kocku i neće otići dok ovoj ludoj babi ne kaže zbog čega je tu. Nabrajajući informacije koje ima o Rose, spomene i jedno ime zbog kojeg je Evelyn Gardiner na milisekundu promijenila izraz lica, prije nego je nastavila biti neugodna, bezobrazna rospija.

Trudnoj, umornoj, izgubljenoj i bez novca, Eve Gardiner ponudi Charlotte da prespava u njezinoj kući, pod uvjetom da se izgubi prije nego se Eve probudi sljedećeg jutra. Jer ako je Eve zatekne u stanu, upucat će je na mjestu. Srećom za Charlotte, na vrijeme ju je probudio tridesetogodišnji Škot, kojeg Eve plaća da je čuva od – same sebe.

Jer Eve nije dobro; u Eve živi prošlost koja je još uvijek progoni, krivnju koja je ne prestaje napadati, a ona više ne može učiniti ništa da se od tog progona spasi. Sve dok jedna naivna, budalasta strankinja ne upadne u njezin dom i spomene jedno ime… I sve ono što je Eve bila i što je skrivala da jest odjednom probudilo se u njoj i razotkrilo joj put u vlastitu prošlost u kojoj je iz djevojke iskovana u nevjerojatnu ženu, a zatim brutalno, nepovratno, okrutno slomljena…

“You want something, and you want it badly. What is it?”

Skok unatrag, u 1917. godinu. Evelyn Gardiner je još uvijek na granici punoljetnosti i svoje dane provodi pretipkavajući dopise, prevodeći s engleskog na francuski i obrnuto, i arhivirajući dokumente u nekom londonskom uredu. Odrasla je na sjeveru Francuske, ali je nakon smrti oca s majkom došla u London. Dok Njemci razaraju njezin dom, Evelyn mora biti zahvalna što je na sigurnom; dok njezini sunarodnjaci ginu braneći svoju zemlju, Evelyn mora biti zahvalna što su njihova radna mjesta ponuđena ženama.

No, Evelyn nije zadovoljna tom suhoparnom monotonijom u kojoj joj prolaze dani ni kolegama koji je zbog njezinog mucanja smatraju maloumnom, a njezina urođena ambicioznost ne nalazi plodno tlo u budućnosti supruge, kućanice i majke, koja joj se očito sprema. Eve Gardiner ovo, međutim, jako dobro skriva.

Ono što nitko ne vidi, u Eve je vidio zapovjednik Cameron; Eve je sve ono što njemu treba, a on njoj nudi jedinstvenu priliku da se uključi u borbu protiv neprijatelja njihovih zemalja.

Prije nego što zauzme svoje mjesto u tajnoj špijunskoj mreži na sjeveru Francuske, Eve prolazi obuku pod budnim okom zapovjednika Camerona. Tek nakon osnovne obuke, govori joj Cameron, imat će priliku upoznati najnevjerojatniju ženu na čelu špijunske mreže kojoj se Eve treba pridružiti. Eve je uvjerena da će, ako joj se pruži prilika, nadmašiti tu njegovu inteligentnu, sposobnu, neumornu, okretnu, neuhvatljivu Alice Dubois.

Onoga dana kada je upozna, Evelynin život kreće u opojno uzbudljivom i opasnom pravcu; život koji je čeka pružit će joj sve o čemu je oduvijek sanjala, izvući iz nje sve ono što nije ni znala da nosi u sebi, i slomiti je na načine na koje nije ni slutila da jedna žena može biti slomljena.

Desetljećima kasnije, pružit će joj se prilika da iskuša hrabrost, posjeti vlastitu prošlost i spasi još nekoliko života, uključujući i vlastiti.

Premda je 2017. godina bila godina odličnih naslova, točno sam znala da će mi se krajem 2017. godine dogoditi još najmanje jedan ili dva (a uz ovu se dogodila i “Plemeniti gospodin u Moskvi”) koja će se bez imalo konkurencije progurati na vrh najdražih pročitanih u toj godini.

Znala sam da “Aliceina mreža” (“The Alice Network”) ide na sam vrh već negdje na trećem ili četvrtom poglavlju. Moram vam priznati da sam se umorila od knjiga koje svoj dramatični efekt traže u svjetskim ratovima; da, bilo je nezamislivo užasno; da, ne treba se zaboraviti (samo ne znam kako da na ispravan i pošten način pamtimo nešto čemu nikada sami nismo svjedočili); da, znam da sam grozna osoba što ovo gledam na taj način.

Upravo zbog ovog zamora nisam očekivala puno od ove knjige, čak sam nagađala da dobar dio toga mogu pretpostaviti. Na kraju krajeva, čitala sam “Slavujevu pjesmu” Kristin Hannah, tamo su ženski likovi isto radili pod nosom okupatorima, pa će ovo biti varijacija na temu. Srećom, prevarih se grdno.

Ova knjiga nam daje jedan novi pogled na uloge koje su žene odigrale u Prvom i Drugom svjetskom ratu; ne, nisu bile samo žrtve; mnoge od njih su se aktivno, inteligentno i vrlo uspješno suprostavljale neprijateljima. Štoviše, mnoge uspješne vojne akcije bile su uspješne zahvaljujući njima, mnogi životi su spašeni upravo zahvaljujući njihovoj odvažnosti i hrabrosti.

Kate Quinn je svojim ženama u ovoj knjizi dala jednu sasvim drugu patinu i izbacila gotovo sve klišeje u njihovoj karakterizaciji. Žene nisu samo plahe i histerične; mnoge među nama su vrlo hladnokrvne, hladnoglave, sposobne zadržati samokontrolu i onda kada im nesreća i opasnost dahću iza uha.

Žene nemaju prirodnu tendenciju da se jedna s drugom natječu; one jedna drugoj mogu biti divne mentorice, uzori, sestre i majke, najbolje prijateljice, zaštitnice i ispovjednice.

Žene ne žele samo biti zahvalne na onome što im netko udijeli; i žene se osjećaju ispunjeno onda kada se ravnopravno dokazuju u puno krvavijim i okrutnijim arenama nego što su to majčinstvo i lov na supruga.

Žene ne sanjaju samo o potrazi za ljubavlju; maštaju, dan i noć, o iskustvima i odnosima za koje im pristojan, katolički odgoj nije dao nazive.

Žene ne sanjaju samo o oprostu; sanjaju i o osveti.

Lijepo je čitati knjigu u kojoj žena iz žene izvlači ono što u većini knjiga koje čitamo jedino “pravi muškarac” uspijeva izvući iz žene, čak i kada to nešto nije erotski potencijal.

Sve ovo je Kate Quinn tako lijepo i tako uvjerljivo ugravirala u osobnosti ne samo Charlotte St. Clair i Evelyn Gardiner; gotovo svaka žena koju susretnete u ovoj knjizi je prekrasno, slojevito, toliko ljudsko i istovremeno toliko nadljudsko biće.

Zbog toga se ova knjiga čita u ooooogromnim gutljajima. Ili, u mom slučaju, noću, ispod popluna, uz pomoć “ručna svjetiljka” aplikacije na mobitelu, dok dijete metar i pol dalje mirno spava. Zgrčena leđa je riješila masaža, oči su se oporavile buljeći u crnogoricu u dječjim parkovima, a led je pomogao bolnom zapešću. Ali knjiga je morala biti pročitana. 🙂

Iako za sada nemam informacija o tome hoće li netko u Hrvatskoj prevoditi ovu knjigu, sigurna sam da je samo pitanje vremena kada ćemo vidjeti tko je ulovio prava. Ova knjiga nas ne smije zaobići. Ako nas zaobiđe, a bude objavljen prijevod knjige “Darker” by E L James, mislim da ću baciti i blogersku rukavicu i laptop i domovnicu u… Znate već gdje. 🙂

Drage moje prijateljice, znate što ću vam ove godine kupovati za rođendan. 😀

Dragi dečki, NE DAJTE da vaše dame ovu knjigu nose na romantične vikende ili nadolazeće ljetovanje; nećete se nadružiti sa svojom manje dlakavom polovicom. 😀 Osim ako vam, naravno, nije u interesu da dama neko vrijeme ne zna da postojite; dok vi, recimo, odgledate dvije sezone neke serije ili odbuljite u monitor igrajući igrice. Ali niste to čuli od mene…

Za sada, koliko vidim, nema nikakvih informacija o tome hoće li ovo biti film, ali NEMA ŠANSE da ne bude. 😀 Mislim da bih čak više voljela nekakvu mini-seriju, pa da čitava priča na ekranu može trajati više od 4-5 sati.

Zaista bih željela vidjeti tko bi i kako odglumio Eve Gardiner, hrabru i inteligentnu mladu djevojku, odanu prijateljicu, a kasnije strastvenu psovačicu i asocijalnu alkoholičarku progonjenu noćnim morama; ženu bez respekta prema beskičmenjacima; ženu bez strpljenja s ičijim banalnim sranjima; ženu čijem izvježbanom umu ništa živo ne može promaknuti; ženu koja ne može čuti ni jedan jedini Baudelaireov stih, a da joj se ne zavrti od gađenja i jeze; ženu koja i unakaženim rukama savršeno nišani; ženu koja se nije ubila samo zato što joj jedan Škot svake večeri iz pištolja izvadi sve metke; ženu koja ima najčeličnija muda koja sam imala priliku prošle godine opipati. U knjigama, naravno. 😀

Znate za koga bih ja glasala?
Za Angelinu Jolie. Jeste li je gledali u filmu “Changeling”? E, zato. 🙂