Kako bih nekako najavila objavlju recenzije jedne od najkontroverznijih (ali i najljepših knjiga) koje ću, uvjerena sam, pročitati ove godine, na Instagramu sam vam postavila nekoliko pitanja.
Htjela bih vam reći kako ste odgovorili u prvih sat vremena od objave pitanja. Pitala sam vas biste li ikada iznijeli trudnoću za nekog drugog (njihov zametak, vaša maternica); od 200 odgovora, njih 150 glasilo je: “Nikada.”
Pitala sam vas za koji iznos biste razmislili o tome da iznesete trudnoću za nekog drugog; od 150 odgovora, 140 ih je glasilo: “Nema tih para za koje bih iznijela trudnoću drugim ljudima”. Nekoliko vas je napisalo u poruci da biste, ako biste se u ovo i upustili, to učinili pro bono, i samo ljudima koje poznajete i volite.
Pitala sam vas i biste li ikada mogli o vlastitoj maternici razmišljati kao o organu za iznajmljivanje; od 180 odgovora, 160 ih je glasilo: “Ne”.
Pitala sam vas i biste li ovo učinili za mene, da znate da moje dijete jako želi bracu ili seku, a da ja, iz medicinskih razloga, ne mogu sama sigurno iznijeti još jednu trudnoću i, nespremna riskirati život djeteta, želim platiti nekome da rodi moje dijete? Od 110 odgovora u prvih sat vremena, 50 je glasilo “Možda, ne znam, teško pitanje”, a 54 je glasilo “Ne, Bog ima svoje razloge zašto je to tako, to treba prihvatiti”.
Htjela bih se još jednom zahvaliti svima koji su odgovorili, ali i svima onima koji nisu, ali su promišljali o ovim pitanjima.
Moram priznati da sam ovakav nekakav trend odgovaranja i očekivala; ne zato što mislim da živim u vrlo konzervativnoj zajednici (iako je i to istina), već zato što znam da je ovo vrlo nova, vrlo složena, vrlo teška, i vrlo “zapaljiva” tema. Sama pitanja su toliko šokantna, da sam sigurna da na prvu izazivaju vrlo jasne automatske reakcije i da promišljanje o njima dezorijentira.
Ja koja sam apsolutno ZA (i uvijek ću biti) sve oblike ženske autonomije nad vlastitim tijelom nađem se u Čudesnoj Šumi Neodgovorenih i Neodgovorivih Pitanja kada razmišljam o ovoj temi i svim njezinim grananjima.
Zato sam presretna što je Joanne Ramos napisala ovu knjigu (i sama u njezinom pogotovu kaže da ju je napisala kao istraživanje vlastitih osjećaja i stavova o ovoj temi) i drago mi je vidjeti koliko pažnje svakim danom privlači. Mislim da je upravo jučer autorica na svom Instagram profilu napisala da je knjiga već proglašena nacionalnim bestsellerom, a još nije prošlo ni mjesec dana otkako je objavljena.
Idemo vidjeti ukratko što se događa u ovoj knjizi; nastojat ću vam reći što manje, a opet dovoljno da vas pokušam zainteresirati ako nekim čudom do sad nisam uspjela. 🙂
Jane je imigrantica u SAD-u; s brojnim drugim ženama i muškarcima različitih dobi pobjegla je iz teškog siromaštva i besperspektivnosti svoga sela na Filipinima. U svojoj novoj zemlji život joj je težak; majka je tek nekoliko mjeseci stare bebe od čijeg je oca, nasilnika, pobjegla. Živi u sobici koju dijeli s nekoliko drugih ljudi, dijeleći s njima skučeni životni prostor, ali i skučene egzistencijalne mogućnosti – teško je pronaći posao, još teže dobro plaćen posao, a i kad bi ga našla, tko će se brinuti za njezinu bebicu?
Dobri poslovi koji se nude ženama poput Jane uglavom su čuvanje djece imućnim majkama. Žene poput Jane napuštaju svoju djecu kako bi čitavoga dana brinula o tuđoj djeci. Zvuči apsurdno, ali što učiniti? Čitavoga dana brinuti za svoje dijete, i skupa s njime gladovati? A djeca rastu…
Jane će se pružiti neobična prilika. Golden Oaks je velika, raskošna i luksuzna klinika koja, nakon opsežnih procjena i pregleda, zapošljava žene koje će iznijeti trudnoću za neke druge parove koji to ne mogu ili ne žele sami. Okruženje je izrazito zdravo i ugodno, medicinska i svaka druga skrb su vrhunske, a novčane naknade koje primaju surogat-majke u klinici su zapanjujuće visoke.
Jane će se uskoro naći – a i čitatelj skupa s njom – u svijetu kakav nije mogla zamisliti da postoji, doživjeti stvari koje nikada nije mislila da će doživjeti, upoznati ljude koji će je natjerati da preispita sva svoja uvjerenja i predrasude, i otkriti da izdaje i iskorištavanja vrebaju upravo s one strane s koje ih je najmanje očekivala. Ponavljam, čitatelj će sve ovo proći zajedno s Jane i upravo u TOME – u tom intenzivnom programu samopreispitivanja – leži ljepota i važnost ove knjige.
Knjiga me je, dok sam je čitala, uporno iznenađivala i oduševljavala, a danima nakon što sam je dovršila i dalje me opsjeda, a svako dodatno razmišljanje o onome što je Joanne Ramos učinila me nastavlja oduševljavati.
Ovom knjigom otvorila je toliko bitnih tema; a kako koju otvori, iz nje kao da ispadne još barem 5 novih tema, i svaka od njih se otvori i iz nje dalje ispadaju pitanja…
Jedna od stvari koja me je poprilično otrijeznila bilo je pitanje siromaštva, odnosno trenutak u kojem me je natjerala da uvidim da postoji velika razlika između onog što autorica naziva “američka vrsta siromaštva” koja i dalje skriva brojne privilegije i izbore koje netko tko živi u “pravom, dubokom siromaštvu” nema i ne može imati. Nama koji nikada nismo bili u kontaktu s takvom razinom siromaštva nekada je teško razumjeti odluke onih kojima je ona jedina realnost koju poznaju.
To me vraća na ono pitanje koje sam vam postavila na Instagramu – za koji iznos biste nekoj obitelji rodili NJIHOVO dijete? Od ponuđenih dvadeset, trideset i sto pedeset tisuća eura, najveći broj odgovora glasio je “Nema tih para…”
Možda samo niste bili dovoljno siromašni kako biste na ovo pitanje možda dali drugačiji odgovor? Znam da zvuči grubo, ali to je nešto što je Joanne Ramos htjela da vidimo…
Druga stvar koja me oduševila jest kako se autorica poigrala s našim predrasudama i očekivanjima prema ljudima uključenim u “posao s bebama” u ovoj knjizi. Netko tko stoji na čelu jedne takve klinike sigurno je pohlepna, sebična i hladna osoba čiji će je neumjereni apetiti za lagodnim životom tjeraju da iskorištava one najranjivije, najslabije, najnezaštićenije! Ali… ALI… Taj “ali” ćete upoznati sami ako budete čitali ovu knjigu. Mogli biste se iznenaditi da u nekome koga ste bili spremni mrziti susretnete nekoga tko vas možda i nadahnjuje.
S druge strane, Joanne Ramos pokazat će da i u populaciji onih koje vidimo kao najranjivije, najslabije i najnezaštićenije u ovoj shemi postoje svakakvi ljudi.
Kažem vam, kakvo god je sada vaše mišljenje o ovoj temi (vrlo liberalno ili vrlo konzervativno), ova knjiga će vas natjerati da preispitujete svoje tek formirane stavove koje do jučer – ma šta do jučer, do MALOPRIJE! – niste ni imali; da odgovarate na pitanja koja vas dosada nitko nije pitao.
Pametna, odlično pisana i tako POTREBNA i VAŽNA knjiga, pogotovo u kontekstu današnjih aktulanih polemika vezanih uz prava žena da potpuno autonomno odlučuju o vlastitom tijelu, o vlastitoj maternici. Jer TA tema ima stotine svojih podtema o kojima čovjek rijetko kada razmišlja. Sve dok mu, recimo, u ruke ne dođe jedna fenomenalna knjiga…
Negdje sam pročitala da ovu knjigu uspoređuju sa “Sluškinjinom pričom” Margaret Atwood. Ne bih se složila da su sestre; možda se bave istom temom, ali ne šalju istu poruku. Ali ono o čemu priča knjiga “The Farm” lako bi mogla postati “Sluškinjina priča” ako ne pazimo…
Činjenica je da je suvremena medicina otvorila i da će nastaviti otvarati brojna vrata kada je u pitanju ljudska reprodukcija, sviđalo se to nama ili ne. To je naprosto tijek znanosti.
Mi kao društvo koje želi maksimalno etičan svijet, osjetit ćemo potrebu da povlačimo granice. Ali TKO će povlačiti granice i GDJE će ih točno povlačiti kada je ova tema u pitanju? Velik je novac u igri kada je ova tema u pitanju, vjerujte mi. A gdje se vrti velik novac, tu se vrte ljudi koji imaju moć. Hoće li ti koji će konačno povlačiti granice etičnog po pitanju ove teme poštovati i očuvati prava žena na raspolaganje vlastitim tijelom? Tko to zna…
E, upravo ZATO trebamo čitati ovu knjigu, trebamo razmišljati o ovoj temi, trebamo biti prisutni kada se granice budu povlačile.
Ako to znači da ćemo svi skupa morati prolaziti neugodan i bolan proces preispitivanja svojih romantičnih ideja o trudnoći i porodu i majčinstvu i “vlasništvu” nad bebom i maternicom, neka bude tako – treba odrastati, i to brzo.
2 Comments
Ivana
Uh…
Tome i služi “prava” književnost – da nas podstakne da razmišljamo o stvarima i ljudima koji su nam daleki ili mislimo da nam nisu bliski.
Još jedna knjiga na mojoj listi za čitanje.
Hvala na divnoj recenziji.
Iva
Hvala tebi na komentaru i povjerenju! <3 <3 <3