Jednom, ne tako davno, živjela je žena koja je vodila relativno običan, tek mlako zanimljiv život.

Onda je otišla na putovanje.
I onda je nestala.
Kada se, sasvim neočekivano, vratila, napisala je knjigu.
Nije više bila Anna Parks, već Althea Proserpine.
I postala je jako, jako bogata…

Kupila je imanje smješteno duboko u šumi i nazvala ga Hazel Wood, čija je lokacija uskoro postala jednako neodgonetljiva kao i njegova vlasnica.

Ono malo informacija koje je svijet uspijevao isprositi od Althee Proserpine samo bi raspirivalo najnevjerojatnija nagađanja u glavama njezinih obožavatelja.

Mnogi su željeli pronaći Hazel Wood, mnogi su to godinama pokušavali…

Mnogi. Ne svi… Neki drugi su imali sasvim drugačije planove.

Ako pitate Alice gdje je odrasla, odgovorila bi vam – posvuda. Otkad zna za sebe, Alice i njezina majka, Ella, nisu imale mjesto koje bi se moglo nazvati domom. Ponekad bi tjednima boravili kao gošće kod prijatelja i poznanika, a kada bi se gostoprimstvo pomalo počelo habati, život bi se nastavio odvijati u automobilu, na beskrajnim miljama autoputa.

Alice nikada nije točno znala kada će Ella osjetiti potrebu da spakiraju stvari i krenu dalje. Nekad je to bilo usred noći, nakon tek nekoliko sati na nekom mjestu, a nekad u trenutku kada je Alice već počela misliti da su našli mjesto gdje će se zauvijek zadržati. Ella bi samo rekla da ih je stigla loša sreća – i zaista, počele bi se događati neobjašnjive i prijeteće stvari – i ponovno bi se našle na cesti.

Alice je znala da nije bilo razloga za takav život. Njezina slavna baka, Althea Proserpine, bila je dovoljno imućna da im priušti život kakav god bi zamislile. No, njezina majka davno je otišla iz Hazel Wooda i nikada se nije namjeravala vratiti. Hazel Wood je, čini se, bio jedino mjesto na svijetu na koje više nikada nije željela otići.

Jednoga dana, u ruke zaprepaštene Elle, stiže kuverta, a unutra pismo koje je sa žaljenjem obavještava da je njezina majka, Althea, preminula. Alice je iza majčine zatečenosti, zbunjenosti i tuge osjetila i nešto neobično – olakšanje. “Sada se možemo skrasiti”, obavijestila je Ella svoju kćer.

Ubrzo zatim, Ella je nestala.

Sudeći po stanju u kojem je Alice zatekla njihov dom, Ella je odvedena, prisilno. Tko ju je odveo? Kamo? Zašto?

Svih tih godina, Alice i Ella su posjetile mnoga mjesta, a postojalo je samo jedno na koje Ella nikada nije htjela otići, jedno jedino mjesto koje je zabranila Alice da posjeti.

Imanje Hazel Wood.

Uz pomoć nekolicine odanih, dobro upućenih obožavatelja lika i djela Althee Proserpine, Alice će krenuti u potragu za svojom majkom, pa ako treba i u samo srce misterije iz kojeg su potekle mračne bajke kojima je njezina baka očarala svijet. Tragajući za majkom, uskoro će shvatiti da je između njih tri možda upravo ONA, Alice, najčudnovatija…

Još je bila zima, početkom ove godine, kada sam pročitala ovu knjigu. Glad za neobičnim kombinacijama bajki, mitova, legendi i stvarnog svijeta (koliko on stvaran u fikciji može biti) u meni su ranije probudile knjige poput “Medvjed i slavuj” i “The Snow Child”.

Kako je vrijeme prolazilo, potreba za takvim pričama se samo zahuktavala i zapravo sam sretna da sam u ruke uzela knjigu “Daleka zemlja” jer je doživljavam kao početak jednog pravca mog interesa koji se jako lijepo poklopio s izazovom koji sam si odredila ove godine.

Ovo je jedna tako neobična, slojevita knjiga. Sigurna sam da već spominjanje vrlo čudnovatih likova i “knjige u knjizi”, koja je možda jednako važan “lik” kao i svi ostali koji se u njoj javljaju je, dovoljna da zaintrigira sve pasionirane ljubitelje priča i pripovijedanja; sve one koji intimno poznaju očaravajuću snagu priče.

Knjiga u knjizi koja pokreće čitav ovaj vrtuljak neobičnih događaja je “The Tales from the Hinterland”, koju je napisala Althea Proserpine – to je zbirka mračnih bajki koja ju je proslavila. To je knjiga koju je nemoguće pronaći. Nemoguće ju je više kupiti. To je knjiga čije bajke oni najodaniji čitatelji znaju gotovo napamet. I to je knjiga koja sadrži priče koja nikada nisu bile namijenjene za ovaj svijet…

Kako pratimo Alice u njezinoj potrazi za majkom, tako jedva primjetno ulazimo u dio knjige koji je malo čudan – točno osjetimo prelazak u neki novi svijet, u neko meta-stanje u kojem smo blago dezorijentirani i upravo zbog toga tako dobro pripremljeni za poruku koja nas u ovoj knjizi čeka, a čija važnost mene nadahnjuje i oduševljava i kroz knjige koje biram čitati nakon ove.

Priče su izrazito važne. Ako svi mi – i oni unutar i oni izvan neke priče – slijedimo određena čvrsta pravila, priče mogu biti vječne.

No, to ne znači da su sve priče dobre. To ne znači da su sve priče za svakoga dobre. Vidite, priče mogu biti tamnice, mogu biti okovi i utezi, mogu biti kazne i prokletstva.

Trebamo primjere?

Zašto ne. Puno ih je. Ja bih navela samo neke, a sigurna sam da biste ih vi mogli nabrojati još stotine.

Postoji priča koja kaže da je “ženino mjesto u kući”. Postoji priča koja kaže da su žene bez djece beskorisne, nesretne, “isfrustrirane”. Postoji priča koja kaže da su sve izrazito lijepe žene nezasitne bludnice kojima treba čvrsto držati uzde.

Postoji priča koja kaže da su žene starije od 40 godina nezanimljive (da ne kažem nešto gore) kao seksualne partnerice. Postoji priča koja kaže da ako žena ima apsolutno pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu, žena jedva čeka da postane neodgovorni, raskalašeni ubojica djece.

Postoji priča koja kaže da žene – pogotovo trudne žene ili one koje su nedavno rodile – nisu dobre na upravljačkim pozicijama jer su previše emotivne, preplavljene hormonima i nesposobne racionalno rasuđivati. Postoji ona priča koja kaže da su žene nježan, krhak spol kojemu ne priliče mnoga ponašanja i razmišljanja koja su dozvoljena nekom drugom.

Postoji ona priča koja kaže da je žena to zaslužila jer je nosila odjeću koja izaziva…

Ove priče, kako sam rekla, mogu biti vječne; tko god kroz vrijeme zauzeo uloge u tim pričama, one se odvijaju na isti način. Sudbine su iste, duše se smjenjuju. Ove priče mogu biti – i jesu – ograničavajuće, nepoštene, neistinite.

One mogu biti tamnice, okovi i utezi, kazne i prokletstva. Pogotovo ako ne postoji način da se iz njih istupi…

U upravo u ove tri točkice leži moje oduševljenje ovom knjigom. Mislim da, ako ga već nije započela, onda je svakako najavila jedan novi trend u izdavaštvu – dolaze nam na tržište priče koje slamaju ljusku svog prvotinog oblika. Po tim ljuskama samouvjereno gaze likovi koji su odlučili istupiti iz propisane koreografije. Dolaze nam pričati drugačije priče, svoje priče.

Zbog toga sam čitala “Kirku” Madeline Miller. Zbog toga sam čitala “All the Ever Afters” Danielle Teller. Zbog toga sam sastavila popis naslova koji pričaju neke stare i poznate, ali ovoga puta “oslobođene” priče.

Postoji jedna mala stvar koju… Ha… Ne mogu reći da je zamjeram autorici, ali mogu reći da mi jest donekle oborila užitak čitanja. Imala sam osjećaj da ciljana skupina (definirana starosnom dobi same Alice u ovoj knjizi) možda neće moći u potpunosti cijeniti složenost ove priče. Tako mi na trenutke prvi dio knjige, koji opisuje tinejdžerski život naše Alice, djeluje pomalo banalan u odnosu na ono što dolazi kasnije.

Imam osjećaj kao da je radnja u prvom dijelu knjige pomalo dosadnjikava i bezbojna. Pored prekrasnog stila i jednog originalnog glasa kojim Melissa Albert pripovijeda ta “mana” u mojim očima malo strši.

Srećom, Melissa Albert nam je, poput mrvica kruha, dala komadiće knjige u knjizi da nas vode do samog raspleta. Naravno da je time izvazvala rast zazubica kod čitatelja. Naravno da su ljudi navalili na ženu da napiše i tu knjigu u knjizi, “Tales of the Hinderland”.

Naravno da sam uvjerena da je to bio plan koji se začeo najkasnije u isto vrijeme kada se začela i ideja za ovu knjigu. 🙂 Well played, well played. Ja ću svakako biti kupac te knjige; navodno stiže 2020. godine.

Navodno stiže i film po knjizi, ali ne znam kad. 😀 Čim saznam, javim.

Ono što ne znam navodno, nego SIGURNO, jest da na zimu iz nakladničke kuće Vorto Palabra stiže prijevod ove knjige. *fist-pump*