Prošlo je gotovo pet godina od završetka drugog velikog rata i krivci za najmučnije, najstravičnije ratne zločine (barem oni koji su uhvaćeni živi) javno primaju presude za svoja zvjerstva.

Ali Ianu Grahamu ovo nije dovoljno; on zna da su ti osuđeni ljudi tek šačica svih onih koji su pokretali uništavalačku mašineriju Drugog svjetskog rata. Mnogo njih je, nakon rata, gotovo nastavilo voditi normalne, mirne živote, praveći se kao da sve što su do jučer činili i u što su do jučer vjerovali više nema veze s njima.

Pravda je spora, a ponekad i slijepa, pa dostižući velike zločince potpuno zanemari loviti ove druge. I upravo tu, u tom propustu, je Ian Graham utemeljio svoju životnu misiju; tražit će i loviti one koji su zaslužili biti kažnjeni, ali nisu i vjerojatno neće biti. Ne kako bi im se osvetio, već kako bi ih izveo pred lice pravde.

I unatoč višegodišnjem intenzivnom traganju, NJU ne može pronaći; ženu koju nikada nije vidio, ali koju ne može zaboraviti. Uzela mu je sve do čega mu je joj bilo stalo i Ian neće moći stati dok ne ulovi zloglasnu Lovkinju.

Kako bi ulovio ženu koju nikada nije vidio, uskoro će mu u pomoć priteći žena koju je jednom davno oženio, a da je nikada nije ni poljubio. I jedna i druga kao da su demonke isplivale iz jezera – veličanstvene i opasne – i danas, pet godina nakon rata, potpuno neprepoznatljive…

Stotinama kilometara daleko od Iana, preko oceana, jedan će se udovac i njegova gotovo odrasla kćer zaljubiti u prekrasnu, elegantnu ženu o čijoj povijesti ne zanju ništa. Jordan ju je spremna voljeti; nebo zna da njezinom ocu treba žena, da mu treba netko da ga voli i da pazi na njega. Anneliese je savršena, a njezina kćerkica Ruth, buduća Jordanina sestrica, preslatko je malo biće.

Problem je u tome što se ono što Jordan vidi vlastitim očima i ono što vidi i ulovi svojim fotoaparatom ne poklapa… Tata ju je upozorio da ne pita previše i da obuzda svoju sklonost izmišljanjima fantastičnih priča; ljudi koji su preživjeli rat ne trebaju podsjećanje na njegove strahote. Međutim, Jordan nema mira; u njezinom malenom fotografskom studiju u podrumu kuće raste zbirka Anneliesinih fotografija, a one pričaju puno drugačiju, mračniju i opasniju priču od one koje o sebi priča Annelies. Hoće li Jordan na vrijeme shvatiti tko je tajanstvena žena koja živi u njihovoj kući i čija je prisutnost na toliko mnogo načina uljepšala njihove živote?

Koncem 2017. godine prvi put sam uzela u ruke knjigu koju je napisala Kate Quinn. Radilo se također o povijesnom ratnom romanu, “The Alice Network”, koji je ispao jedna od rijetkih knjiga zbog kojih sam zaključila da je, unatoč tome što se sama brinem za dvogodišnje dijete, spavanje sasvim nebitno dok je ne dovršim.

Dva dana sam teturala od umora, ali sam teturala oduševljena, ozarena, zaljubljena u likove o kojima sam upravo čitala i izbezumljena od želje da saznam kada će izaći sljedeća knjiga Kate Quinn.

I onda je najavila “The Huntress”. I onda sam mjesecima tiho cvilila od nestrpljenja dok je se konačno nisam dokopala, prestrašena da su moja očekivanja u tom trenutku bila toliko narasla, da me knjiga može samo razočarati. Međutim, na moju sreću, ali i na moju nesreću, morala sam opet dva-tri dana teturati od umora nakon što sam knjigu inhalirala i zaključila da mi je i bolja nego “The Alice Network”.

I ovoj i u prethodnoj knjizi imamo ljude koji tragaju za nekime; u knjizi “The Alice Network” grupa zanimljivih likova (s njima i nezaboravna, divna Eve Gardiner) traga za informacijama o nestalim voljenim osobama, ali i osvetom; u knjizi “The Huntress” likovi tragaju za Lovkinjom i pravdom.

I u prvoj i u drugoj knjizi Kate Quinn nas je upoznala s grupom odvažnih mladih žena čiji su likovi utemeljeni na stvarnim osobama; u “The Alice Network” to je grupa neustrašivih, odanih špijunki; u “The Huntress” to je skupina ratnih pilotkinja koje su, unatoč skeptičnosti i podsmjehu muškaraca i “pravih vojnika”, sijale strah u kosti neprijateljskim njemačkim vojnicima.

Ove hrabre žene letjele su noću, u otvorenim dvosjednim letjelicama. Kako ih nitko ne bi čuo da se približavaju kroz oblake, gasile bi motore aviona iznad njemačkih vojnih redova i u potpunoj tišini se obrušavale na visine od tek par stotina metara, ispuštale bombe i zatim palile motore i letjele natrag u bazu, po nove eksplozive. Tri godine su živjele (i umirale) takvim tempom; u jednoj noći znale su imati i po 13 uzlijetanja. Nijemci su ih zvali “die Nachthexen”, the Night Witches, noćne vještice.

Zavoljela sam Kate Quinn jer piše tako prekrasno, jer su njezini likovi – pogotovo ženski likovi – složeni i zanimljivi, nikada crno-bijeli. Ali razlog zbog kojeg ću joj ostati odana dokle god piše je taj što za svaku svoju knjigu iz zaborava svjetske povijesti izvuče dokaze da su žene oduvijek, na stotine načina, aktivno sudjelovale u mijenjaju i stvaranju svijeta kakvog danas poznajemo, da su bile jednako hrabre i sposobne poput bilo kojeg muškarca.

Takve žene zaslužuju da netko poput Kate Quinn piše njihove priče i podsjeća nas na njihove živote, a naš je zadatak da ih pamtimo, da iz njihovih životnih priča učimo i da, pričajući o njima, širimo krug žena koje im se dive i njihovim pričama se nadahnjuju i ohrabruju.

Tako nemam izbora nego vam od srca preporučiti “The Huntress”; vidjet ćete da ćete uskoro postati poput Iana Grahama – nećete moći prestati misliti na žene koje nikada niste vidjeli. 🙂