Kada biste danas posjetili otok Jeju i muzej Haenyeo, saznali biste za tradiciju ronjenja i ribarenja na dah staru oko tisuću i petsto godina, i za činjenicu da ova tradicija, ovaj opasan posao, od osamnaestog stoljeća na ovom otoku obavljaju isključivo žene.

Zovu se “haenyeo” (morske žene), a nazivaju ih i “korejske sirene”.

Ako ne možete do Koreje, neka vas ne boli duša – Lisa See će vam u svojoj najnovijoj knjizi, “The Island of Sea Women”, donijeti zapanjujuću povijest ovih nevjerojatnih žena, ispričanu kroz neobično, turbulentno prijateljstvo i teško odrastanje dvije mlade žene, Young-sook i Mi-je.

U trenutku kada ih upoznajemo još kao djevojčice, Young-sook i Mi-ja dolaze iz dvije sasvim različite obitelji, iz dva različita društvena sloja. Da se u životu jedne nije dogodila tragedija, njih dvije se vjerojatno nikada ne bi srele, kamoli jedna drugoj postale toliko važne.

Premda u siromašnoj ribarskoj zajednici, Young-sook i Mi-ja odrastaju okružene grupom ponosnih, vitalnih žena meka srca, ali i čelične volje; njihova jedina želja je jednoga dana postati dostojnima statusa “haenyeo”.

Svaka obitelj u ovoj zajednici nada se i veseli kćerima; imati kćer ili kćeri znači da tvoja obitelj nikada neće biti gladna. Biti “haenyeo” iznimna je, premda vrlo opasna čast. Ali uzbuđenje i sloboda koje dolaze s tom ulogom duboko su opojni; žene koje jednom postanu “haenyeo” nikada to ne žele prestati biti; nikada to ne mogu prestati biti.

Zadivljeno sam gutala priču o životima, vjerovanjima, osobnim mitologijama i ekskluzivnim ritualima ovih nevjerojatnih žena čiji je život sam po sebi težak. Ali kada je Lisa See živote i sudbine ovih žena razmotrila u vrlo okrutnom povijesnom razdoblju – za vrijeme japanske okupacije ovog korejskog otoka – ostala sam tako mala i ponizna pred nevjerojatnom hrabrošću s kojom ljudi žive i umiru pred strahotama koje mnogi od nas ne samo da nikada neće iskusiti, nego za postojanje takve ljudske okrutnosti nikada neće ni doznati.

Ovo je jedna od onih knjiga koja se čita polako, temeljito i u blizini Googlea; htjet ćete proširiti svoje znanje o mnogim pojmovima koji se spominju, provjeriti neke datume (oprezno – neke stvari koje ćete saznati će vam slomiti srce i izbiti zrak iz pluća), pogledati neke video-isječke, poslušati neku glazbu…

Ne moram ni reći da sam otok Jeju dodala na popis destinacija koje bih jednom htjela posjetiti, a sigurna sam da će i mnogi među vama učiniti isto. A girl can dream, zar ne?

Na otoku Jeju već stoljećima postoje matrifokalne zajednice sačinjene od obitelji kojima je ribarenje ronjenjem na dah jedini izvor prihoda, a taj posao generacijama – o razlozima zašto je to tako može se tek nagađati – obavljaju samo i isključivo žene. Kako bi izronile školjke, morske krastavce i druge morske polodove koji se nalaze na morskom tlu, a pazeći pritom da ne uzmu previše od prirode i mora, ove žene zaranjaju i do 20 metara dubine i ostaju pod vodom 3-4 minute.

Danas je, kaže autorica Lisa See u svom gostovanju u The Poisoned Pen knjižari, ovih žena ostalo oko četiri tisuće; najmlađa među njima ima nešto više od pedeset godina. Žene od 60, 70, čak i 80 godina još uvijek rone.

Ono što ove žene rade, ono što jesu, ono što žive, 2016. godine dodano je na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Snimku gostovanja možete pogledati na YouTube-u:

Iskreno se nadam da će netko prevesti ovu knjigu. Odnosno, ne “netko”, nego Duška Gerić Koren, koja je za nas i za Nakladu Ljevak do sada prevela četiri knjige ove autorice: “Sniježnica i tajna lepeza”, “Zaljubljena Peonija”, “Djevojke iz Šangaja” i “San o sreći”.

Ova knjiga našla se među nominiranim naslovima za Goodreadsov Choice Awards 2019, u kategoriji “povijesni roman”.

Još jednom, od srca vam je preporučujem. Zaista nezaboravno.