Premda se temom svrstava u one knjige koje pišu autori koji se suočavaju sa ružnom dijagnozom i spoznajom da im nije preostalo još jako puno dana, kao što su to, recimo, fenomenalna “Dah koji život znači” Paula Kalanithija ili, recimo, “Čitanje na odlasku” Pietera Steinza, meni je po mnogočemu drugačija.

Georgia Blain je, prije nego li je primila svoju devastirajuću dijagnozu, već iza sebe imala karijeru uspješne i nagrađivane spisateljice. Po njezinom prvom romanu, “Closed for Winter”, snimljen je i istoimeni film u kojem je 2009. godine glumila Natalie Imbruglia. Njezina majka bila je spisateljica. Njezina najbolja prijateljica isto.

Ovo su bile žene koje su živjele za riječi i živjele od riječi. Kao netko tko je kroz ljubav prema čitanju i prema pisanju (“samo” bloga, doduše) upoznao snagu i čaroliju riječi i do dana današnjega ne uspijeva naći drogu koja jednako snažno opija kao riječ, bilo mi je savršeno jasno zbog čega je Georgia Blain napisala (i) ovu knjigu.

“The Museum of Words” je bila njezina bitka za dostojanstvo, za identitet, kada je već bilo jasno da bitku za život ne može dobiti.

Znate one priče koje govore o kućnim ljubimcima koji predosjete da će se nešto loše dogoditi vlasniku – epileptični napadaj, srčani udar ili nešto treće – i kako zbog njihove frenetične uznemirenosti i neobično inteligentnih poteza vlasnici za dlaku uspiju izbjeći smrt?

Takvu vezu je Georgia Blain imala s riječima i one su joj prve na neki način dojavile da nešto s njom nije u redu. Nije počela tek zaboravljati, već su simptomi bili neobičniji, misteriozniji – poželjela bi reći jedno, a iz usta bi izašlo sasvim nešto drugo – još uvijek istog značenja, još uvijek se radilo o sinonimu za riječ koju je namjeravala izreći, ali je iz nekog razloga mozak njezinu misao na putu od glave do jezika bez najave preuredio.

Kada je prvi put primijetila ove čudne simptome, Georgia Blain već je doživjela nekoliko osobnih gubitaka koje će, skupa s njezinim životom, uskoro prerasti u tragediju koju je teško zamisliti izvan svijeta fikcije.

Već je mjesecima Georgia Blain promatrala polagano, ali sigurno propadanje vlastite majke; Anne Deveson, njezina majka, i sama je iza sebe imala karijeru vezanu uz riječi. Njezina sposobnost da njima barata vješto i brzo i precizno joj je i donijela uvažavanje i prepoznavanje u svijetu radijskog i televizijskog izvještavanja, novinarstva i književnosti. A onda je Alzheimerova bolest tu ženu pretvorila u nekog neprepoznatljivog…

Promatrati intelektualno i tjelesno propadanje vlastite majke za Georgiu Blain bilo bi dovoljno tragično i stresno bez ikakvih drugih gubitaka. Ipak, slučaj se ovdje nakaradno zaigrao. Tek nekoliko tjedana nakon što je majku smjestila u specijaliziranu ustanovu koja će o njoj skrbiti do kraja života, Georgia je primila svoju dijagnozu. Izrazito agresivan i zloćudan tumor na mozgu (glioblastoma multiforme) u svom četvrtom stadiju – smjestio se upravo posred njezinog govornog područja.

Tumor koji ju je došao odvesti prvo je došao oduzeti joj njene riječi…

I kao da ni TO nije bilo dovoljno morbidno, slučaj je htio da Georgia Blain jako dobro zna što je čeka na putu prema vlastitom kraju jer nekih mjesec dana prije nego što je ona sama primila kobnu dijagnozu, i njezina najbolja prijateljica, Rosie Scott, primila je svoju…

Rosie Scott je također bila spisateljica i novinarka, također žena koja je živjela od riječi i koja je živjela za riječi. Rosie Scott je također imala tumor na mozgu i to isti tumor kao i Georgia. I njezin se također smjestio u dijelu mozga u kojem živi pisac…

Ovo nije vesela knjiga. Ovo nije knjiga o čudima i čudesnim izlječenjima i onoj mitološkoj sposobnosti da hrabro prihvatiš okolnosti kakve god one bile. Naprotiv, ovo je knjiga o rasapu, strahu i patnji; ovo je knjiga o gubicima koji intenzitetom i frekvencijom potpuno obliteriraju nečiji život – sve što je netko imao, sve što je voljeo, sve što je mogao.

Ovo je priča o strahu jedne autorice kojoj je njezina bolest prijetila da će joj pred sam sraz sa vječnom tamom oduzeti priliku i dostojanstvo da pri punoj svijesti, prije nego nestane s ovoga svijeta, ostavi iza sebe riječ koja plamti od smisla…

Posljednjih trinaest mjeseci svoga života, Georgia Blain je pisala ovu knjigu, kako bi na jednom mjestu sakupila i zaštitila ono što će joj vrijeme i bolest uzeti. Htjela je na jednom mjestu sažeti svoja promišljanja o važnosti i ljepoti jezika, htjela je pribilježiti sjećanja na užitke čitanja i pisanja.

Naravno, pisanje ove knjige bila je njezina svjesna odluka da do svoga kraja kroči radeći ono što voli, dok može…

Svi oni koji su recenzirali ovu knjigu pisali su da je ovo ljubavno pismo pisanju, da su ovo memoari o čitanju – da je ova lijepa knjiga muzej prepun artefakata koje je ostavila jedna duša koja je krenula tamo gdje nije mogla ponijeti ni riječi, ni jezik, ni knjige.

Zbog svega toga mislim da bi ova knjiga bila tihi poziv bilo kome tko se riječima divi, tko ih želi koristiti, tko ih želi upoznavati, tko se njima želi igrati i o njima učiti – da ne čeka. Tko zna u kojem trenutku će život (ili bolest) odlučiti da je nekima od nas vrijeme za igranje s ovom čarobnom igračkom zauvijek isteklo.