THE RED NOTEBOOK – Antoine Laurain

Dogodilo se toliko brzo i neočekivano da je strah stigao preplaviti Laure tek kad je sve bilo gotovo. Nepoznati muškarac izronio je iz mraka i zgrabio njezinu torbicu te, snažno odgurnuvši Laure, otrčao sa svojim plijenom.

Sljedećeg jutra, Laurent Letellier, vlasnik knjižare, uputio se iz stana nešto prije početka radnog vremena da, kao i obično, popije prvu kavu prije nego započne radni dan. Pješačeći ulicama kojima je prolazio svakog jutra, Laurent je na hrpi smeća na ulici koja je čekala odvoz zapazio pastelno ljubičastu žensku torbu. Zapela mu je za oko jer je bila položena na hrpu smeća; nije izgledala bačeno. Pomalo podrugljivo prokomentirao je Laurent u sebi: “Je li ikada ijedna žena bacila ijednu torbu koju je kupila?” (haaaa-ha, Laurent/Antoine, jako smiješno)

Osim što nije izgledala bačeno, torba nije izgledala kao da ima razloga biti bačena. Izgledala je potpuno nova. Možda ju je netko ukrao, uzeo novac i vrijedne stvari, pa se riješio torbe? Laurent je gotovo produžio dalje, prepustivši nekome drugome da odluči o sudbini torbe, kada su ga opsjele misli o nesretnoj vlasnici koja je sigurno očajna zbog cijele nesretne situacije. Očito nitko prije njega nije zapazio torbu, a kamioni za odvoz smeća samo što nisu stigli… Ako on sam nešto ne učini, vrlo je vjerojatno da nesretna žena nikada više svoju torbu ni njen sadržaj neće vidjeti.

Laurent nosi torbu u lokalnu policijsku postaju, gdje su mu rekli da se s torbom vrati sutra, jer su pretrpani poslom za taj dan.

Tu istu večer, torba je sjedila na njegovom kauču i dozivala ga, intrigirala. Možda bi on sam mogao pronaći vlasnicu? Možda se unutra nalazi nekakav dokument s podacima vlasnice? Ako je tako, onda bi on sam mogao vlasnicu torbe mnogo brže utješiti nego što bi to napravila policija, sa svom svojom papirologijom. Laurent je otvorio torbu. I nije se mogao zaustaviti.

Praznio je pretinac za pretincem i činilo se da uvijek negdje postoji još neki džepić. Našao je on svašta u toj ženskoj torbi; kada je sve stvari položio na krevet pored torbe, nije mu bilo jasno kako je sve to stalo unutra? No, nije bilo ni novčanika ni mobitela ni bilo čega što bi mu moglo pomoći da locira vlasnicu. Bio bi Laurent odnio torbu na policiju da nije među stvarima pronašao i crvenu Moleskine bilježnicu u koju je vlasnica bilježila svoje nasumične misli, a najčešće je popisivala stvari koje voli.

Čitajući njene riječi, Laurent nije mogao ne zamišljati osobu koja ih je pisala; gledajući njene predmete pokušava zamisliti tu duhovitu, zanimljivu Parižanku. Ne može se oduprijeti potrebi koja polako raste u njemu – da, volio bi Laurent poznavati tu ženu!

Jedini trag nalazi se u knjizi nobelovca Patricka Modiana; sam autor napisao je posvetu nepoznatoj ženi. I njeno ime je Laure. Nije mnogo, ali je nešto od čega bi Laurent mogao početi…

Pretresala sam ja BookDepository prije nekoliko mjeseci, kada mi je nekakav web-vilenjak koji živi u web-stranicama i špijunira ljude koji po njima klikaju predložio “The Red Notebook”, navodno, na temelju mojih prethodnih žanrovskih interesa. Pročitala ja opis i svidio mi se. Pročila ja i cijenu i svidjela mi se još više – taj dan su bili baš nekakvi 50%-tni popusti na neke naslove, pa ubacim ja ovu knjigu u košaricu i stisnem “plati”. Ispade da je ovo jedna od onih knjiga koje kupiš naslijepo jer, eto, košta kao malo skuplja kava u gradu, kad ono – ode knjiga u klub najdražih knjiga u pročitanih u nekom razdoblju.

Nisam ja ni sofisticirana damica koja se razumije u najprobranije svjetske brendove ženskih torbi, niti sam slatki prpošni curetak na kojemu svaka sezonska hit-torbica izgleda božanstveno, ali da, imam torbu. Štoviše, imam ih više. I volim ih jer mi trebaju. 😀 Dobar dio mojih torbi bi Laurent vjerojatno previdio jer doista bi na toj hrpi smeća izgledale kao da ih je netko tamo namjerno bacio. Ali JAAAAKO dobro znam što meni znači moja torba i sve ono što je u njoj u određenom trenutku. I dobro znam koliko bih se osakaćeno osjećala da mi je netko u mraku zgrabi i odmagli s njom. Imala bih osjećaj kao da mi je odnio i ruku na kojoj mi je visila.

Svaka ženska torba je, po meni, najjasniji odraz onoga što je ta žena u određenom vremenskom periodu: bilo tko s malo mašte može mnogo toga saznati o vlasnici torbe po onome što vlasnica u njoj nosi. Evo, vi sami sigurno možete zamisliti vlasnice dvije različite torbe s obzirom na sadržaj.

Vjerojatno su vlasnice koje ste si dočarali vrlo slične ovim mladim damama dolje. Ne samo da možete po sadržaju torbe zamisliti vlasnicu, nego vjerojatno možete zamisliti i samu torbu.

Torbe imaju toliko nekakvo posvećeno mjesto u našim životima da su toga i muškarci na nekoj prikrivenoj razini svjesni. Upitajte bilo kojega muškarca je li ikada prekapao po ženskoj torbi: partneričinoj, majčinoj, sestrinoj… Većina njih zazire od izravnog kontakta sa ženskim torbama i zavući će ruku unutra samo na izričito inzistiranje vlasnice (“Dodaj mi maramice, meni su ruke zamazane, tu su u torbi…”) ili ako je hitan slučaj u pitanju. Većina njih ne može shvatiti zbog čega svaka ženska torba iznutra mora izgledati kao blagdanski sajam. Njima je traženje nečega u ženskoj torbi jednaku traženju one igle u plastu sijena, s tim da im nije jasno ni kako sve te igle teže i po  5-6 kilograma.

Dakle, ukratko, torbe u životima žena imaju snagu totema. Najbitnije stvari su uvijek sa nama; neke od njih se mijenjaju sezonski, a neke se redovito sele iz stare torbe u novu.

Što vi mislite, kako bi sadržaj vaše torbe upravo vas opisao nekom dobronamjernom nalazniku? Bi li vas taj netko – pretpostavimo da je zgodan, simpatičan i solo – poželio upoznati? 

Ova knjiga me baš neočekivano i na juriš osvojila. Toliko dobro dočarava atmosferu Pariza kakvog ga ja zamišljam. Da, uključujući i lopove na ulicama, ali zapravo sam mislila na malene živopisne knjižare, šetnice načičkane posudama cvijeća, bicikli vezani za ukrasne kovane ograde, veseli žamor i smijeh iz kafića na čijim se malenim stolovima oko šalica kave nalaze vitki laktovi šarmantnih Parižanki, kojima manikirani prsti lepršaju po zraku, gestikulirajući oko šuškavih riječi i zvonkog smijeha. I svi su umjereno ekscentrični i melankolični, tek toliko da nisu disfunkcionalni. Eh, ah, uh…

Ti Parižani kao da na isti način rade sve – bez suvišnih radnji koje bi ometale pravi užitak. Tako vode ljubav, tako kuhaju, tako jedu, tako se oblače, tako kupuju, tako – između ostaloga – njihovi suvremeni autori i pišu. Kratko i uzbudljivo; precizno i štedljivo na riječima, a bogato najslikovitijim detaljima.

Baš mi je došlo kao pravo osvježenje družiti se malo s likovima koji su stvarni, odrasli, čiji životi su naprosti normalni ljudski životi. Događa li se da se u normalnom ljudskom životu doista ljudi ovako upoznaju? Događa li se da se zaljube? Što ako Laure nije ni približno onakva kakvom je Laurent zamišlja? Što ako je iznenađujuće puno starija od njega? Bi li se jako razočarao ako bi je ikada upoznao? Bi li bilo bolje da uvijek ostane samo njegova fantazija?