Svi mi znamo tu situaciju – kada promatramo nečiji život i vriju u nama ljutnja, zavist i tuga zbog toga što baš taj netko živi život kakav smo mi oduvijek htjeli. Da stvar bude još gora, uglavnom se dogodi da baš naš život iz bajke žive osobe koje nisu ni svjesne kakvu privilegiju uživaju – čini se da im je pala s neba i oni se prema tome što imaju tako bahato odnose.

Ima, međutim, i onih koji su takav život stvorili radom – donijeli su odluke koje smo mi propustili donijeti, podnijeli su žrtve koje se nama nije dalo podnositi. Istina je da postoje oni koji ne vide koliko blagoslovljeno žive, no istina je da i mi nekada odbijamo sagledati sve ono što je neka osoba učinila kako bi živjela životom koji nam je “ukrala”.

Stella Sweeny nije mogla poželjeti bolji ulazak u četrdesete godine; jednostavno zanimanje i stabilan posao, još uvijek izrazito privlačan suprug čiji se veliki životni uspjeh tek treba dogoditi, dvoje djece koja su na putu da ispadnu relativno pristojna ljudska bića.

A onda su započeli trnci u rukama. Nedugo zatim, cijeli Stellin svijet okrenuo se naglavačke. Točnije rečeno, poleđuške. Misteriozna bolest oduzela joj je sposobnost da čini bilo što drugo osim da leži, promatra i trepće. Zakopana živa u svom tijelu, Stella ima dovoljno vremena da paničari oko svoje budućnosti i preispituje život kojim je do tada živjela. Ima i previše prilika da analizira ljude koje voli i da vidi iz prve ruke koliko vrijedi ono “u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti”. I Stella nikako nije zadovoljna odgovorima.

No, što sada uopće može učiniti tako prikovana za krevet, ovisna o drugima kada su u pitanju zadovoljenja najbazičnijih potreba? Zbog čega neke stvari nije vidjela barem mjesec dana ranije, dok je još mogla nešto napraviti? Još prije mjesec dana mogla je promijeniti život kako je htjela. Sada ne može promijeniti ni položaj svog bolnog tijela u krevetu u kojem leži. Stella shvaća kako je sposobnost da imaš bilo kakvu kontrolu nad samim sobom i svojim životom ravno čudu. Zaklinje se da će, ako se ikada oporavi, početi ozbiljno shvaćati ta mala čuda.

A onda u sobu uđe On i kaže: “Mannix Taylor. Ja sam vaš neurolog.”

Te riječi izbiju onaj posljednji potporni kamenčić koji je kaos Stellinog života držao podalje od provalije.<

Ozdravljenje od ozbiljne bolesti bi trebao biti trijumf u čovjekovom životu; točka preokreta iz koje je svaki korak koji čovjek napravi korak naprijed, korak uvis. No, put do vrha, pogotovo kada je strelovit, ima neizbježan razoran učinak na one u najbližoj okolini. Stella Sweeny će to uskoro na svojoj koži osjetiti.<

Život nakon bolesti, pogotovo ako on uključuje i slavu, trebao bi biti bajka, zar ne? Kako se onda Stella našla u kaosu u kojem se nalazi? Izluđen ljubomorom zbog njezine slave za koju tvrdi da je trebala pripasti njemu, suprug prijeti da će svu svoju imovinu podijeliti u live-web prijenosu kako bi dokazao postojanje karme. Sin se odbija ponašati kao normalan, disfunkcionalni tinejdžer. Neurolog koji odbija nestati iz njezinog života jer ju je upravo on u taj novi život i vratio.Koga odabrati? Nekoga tko u njoj vidi čudo ili nekoga tko je već godinama ne vidi kao nešto posebno, ali s kojim Stella dijeli prekrasne godine? Zar nije život nakon tragedije trebao biti bistriji, odluke lakše?

Čijim to životom Stella živi? Kome ga je ukrala? Kome je morala oduzeti toliko toga da bi živjela onako kako sada živi? Tko je pak njoj uzeo život kojim je prije živjela i hoće li joj tko oduzeti život o kojem je maštala dok je bila nepokretna?

Nikada prije čitanja ove knjige nisam ni čula za autoricu Marian Keyes, a žena ne samo da je produktivna autorica, već je među čitateljima koji su je upoznali kroz njezina prethodna djela – obožavana. Nakon čitanja ove knjige, savršeno mi je jasno zašto. Knjiga je čisti užitak od prve do zadnje riječi.

Imala sam osjećaj kao da sam čitala dva različita romana. Bez problema je mogla ovu priču razlomiti u dvije zasebne priče i obje bi bile jednako kompletne i jednako zabavne, no ovako je dobila vrlo neobičnu strukturu. U većini knjiga koje čitam postoji nekakav početak, pa nekakvo dno, pa nekakvo izravnavanje turbulentnih situacija i osjećaja. Ova knjiga je pravi mali lunapark zbivanja i emocija. Sve pretpostavke koje čitatelj ima o tome kako će se neke stvari rasplesti uskoro padaju u vodu, a pomaljaju se potpuno neočekivani i uzbudljivi raspleti. Osim toga, Stella Sweeny je beskrajno simpatičan i dopadljiv lik, sa svojim autoironičnim smislom za humor i toplom iskrenošću kojima osvaja čitatelja bez napora.

Zabavno je boraviti uz nju. Jako. Osvojio me jedan kratki dijalog između Stelle i njezinog supruga negdje na dvije trećine knjige. Postavila mu je pitanje koje se ne pomišlja, kamoli da ga se partneru postavlja. Pitanje koje između dvoje ljudi, koje veže desetljećima dugo partnerstvo, odjekne kao eksplozija jer ga ne možeš ignorirati i ne možeš dati zašećeren odgovor. A to pitanje savršeno dobro dijagnosticira trenutno stanje ljubavi između partnera.

Ja ga ne bih imala hrabrosti postaviti svom dragom; najviše zbog toga što ponekada znam odgovor. I znam da bi se toliko toga raspalo kada bi mi odgovorio naglas…

Znam da imamo prijevode nekih njezinih knjiga i jako mi je žao što nemamo prijevod baš ove. Pametna i zabavna feel-good knjiga koju bi prijateljica trebala pokloniti prijateljici koju želi opustiti i zabaviti i nasmijati i potaknuti na zahvalnost. Nemoguće je čitati knjigu i ne osvijestiti koliko smo sretni što smo zdravi i pokretni. Kako je to što se možemo sagnuti i navući čarapu na stopalo nešto čudesno. Kako, dokle god možemo barem treptati, imamo dovoljno snage da promijenimo život nabolje.

A naslov je sam po sebi tema o kojoj bih, nakon čitanja knjige, mogla pisati cijeli blog-post. Da, čini nam se da neki ljudi žive životima koje su ukrali nama pred nosom. No, interesantno bi bilo razmisliti o tome kakav život krademo same sebi – strahujući od promjena, bježeći od problema, trpeći stvari koje ne bismo trebale trpiti, trošeći dragocjeno vrijeme na stvari koje ne doprinose našoj sreći, ali nam barem privremeno skreću pozornost sa činjenice da stvari nisu dobre koliko bi trebale biti. Koliko bi mogle biti.

Ako itko od vas ikada pročita ovu knjigu, neka mi se javi. Voljela bih popiti kavu, dvije ili tri pričajući o njoj. 🙂