Pamelu Druckerman sam zavoljela od trenutka kada mi je spasila život. 

Dobro, ne doslovno, ali vrlo blizu tom “doslovno”.

Naime, u ono davno doba kad sam bila trudna (i kasnije kad sam postala novopečena mama), naravno da sam se pripremala za novu ulogu čitajući knjige, forume, novinske članke, blogove. I naravno da sam bila totalno spižđena, uvjerena da ja ništa od toga neću moći. A onda je postalo još gore kada sam postala mama i kada se činilo da apsolutno SVI znaju što i kako sa svojom djecom, jedino ja ne znam gdje mi je glava, a gdje dupe.

Ono što je u ovoj maloj sredini bilo dozvoljeno i jedino ispravno postupanje kada su u pitanju trudnoća i roditeljstvo, meni je zvučalo fanatično, pretjerano, neumjereno, previše idealizirano, osuđujuće, granično perfekcionistički. A kada vam bilo kakve “moderne” metode zvuče tako, onda se na vas brzo zalijepi etiketa “loša mama”, pa ste malo zatečeni.

Što da radim? Nitko ne želi da njegovo dijete ima lošu mamu, a sve ono što bi me činilo “dobrom mamom” mi je zvučalo vanpametno i, iskreno, preseratorski.

I onda sam – hvala nebesima – naišla na knjigu “Bringing Up Bebe” Pamele Druckerman i doslovno se preporodila kroz njezine usporedbe različitih tipova odgoja. Svi drugi tipovi su mi zvučalo puno racionalnije i kad sam polako počela usvajati neke zdravorazumske smjernice, majčinstvo mi je postalo lakše i manje opterećeno krivnjom.

Naravno da sam kupila i da imam sve njezine druge knjige. Naravno da sam ih sve pročitala. Naravno da sam ovu jedva dočekala.

Ovoga puta se Pamela Druckerman odlučila pozabaviti sobom, nama ženama i tim četrdesetim godinama u kojima bi konačno trebale biti odrasle i zrele, ili se barem tako osjećati, zar ne?

Pa ipak, kaže ona, kada je i sama dospjela u te “odrasle” četrdesete, imala je osjećaj da su svi drugi postali sposobni, mudri, dobro orijentirani u svojim životima, a da se jedino ona osjećala izgubljeno. Gdje i kako je zametnula taj svoj osjećaj odraslosti? Zašto ga ne može naći? Je li moguće da su svi oko nje postali PRAVI odrasli, a da se ona samo dobro pravi da je odrasla?

Ovoj temi se predala potpuno u svom stilu – s mnogo iskrene znatiželje, otvorena uma i sa svim svojim obilatim smislom za humor. Ispitujući prijatelje, rodbinu i poznanike, čitajući knjige i članke, provodeći zanimljive eksperimente na vlastitom životu, polako je pisala svoja saznanja i slagala ovu knjigu.

Unutar stranica ove knjige čeka nas 25 poglavlja koja nas uče kako činiti neke stvari kao odrasla i zrela osoba; kako odgajati djecu kada su starija, kako izgledati elegantno i lijepo, kako se biti mudar i davati dobre savjete, kako upoznavati nove ljude, kako u nečemu biti stručnjak, kako biti bolestan i prestrašen, kako se odnositi prema seksu u tim godinama. O, da, to je najzanimljivije poglavlje. Nekima od vas može biti i najskandaloznije.

Savjeti variraju od praktičnih do filozofskih, od banalnih do egzistencijalnih. Ono što ne varira od poglavlja do poglavlja je autoričina otvorenost i iskrenost koji izazivaju divljenje te njezin (na samu sebe usmjeren) humor zbog kojeg bismo htjeli biti među njezinim bliskim prijateljima.

Cijela knjiga je ispresijecana zanimljivim i zabavnim check-listama pomoću kojih možete odrediti ili prepoznati jeste li blizu ili već u četrdesetima. Primjerice, vjerojatno ste u četrdesetima ako:

– znate da nisu svi stariji ljudi pametni i mudri
– vas ljudi na ulici primjećuju samo ako ste potpuno sređeni i ako češće nego vas odmjeravaju vašu kćer
– počnete kolutati očima zbog toga koliko morate skrolati kada na nekoj aplikaciji tražite svoju godinu rođenja
– birate restorane po tome koliko su mirni i tihi
– shvaćaš da je skroz u redu ako ti se ne sviđa jazz-glazba

Meni se moje četrdesete bliže, taman sam na pola puta između trideset i četrdeset i ova knjiga (i sve druge knjige poput nje) mi daju razloga da se četrdesetima veselim više nego što od njih zazirem. Život, čini se, postaje istovremeno i jednostavniji i teži; nekih se glupih briga oslobađamo, ali nas počinju moriti neke sasvim nove.

Zanimljivo mi je bilo pročitati podatak iz nekog istraživanja do kojega je došla autorica; kada se vrlo stare ljude pita u koje doba bi se, da mogu, najradije vratili, većina ih navodi upravo četrdesete kao godine kada su se osjećali najbolje i koje bi, da mogu, rado opet proživjeli.

Ali jedno od najvažnijih poglavlja je bilo ono koje govori o tome kako svi mi odrastamo naviknuti da postoji “netko stariji”, “netko iskusniji”, “netko pametniji” koji se brine za svijet. Netko tko razumije politiku, ekonomiju, ekologiju, medicinu, fiziku i kemiju. Ti PRAVI odrasli se brinu da sve oko nas teče relativno glatko i uhodano, ti PRAVI odrasli znaju rješavati mnoge krize i donositi pametne odluke.

A onda dođeš u godine kad shvatiš da si TI taj u kojega mlađe generacije gledaju kao u tog nekog PRAVOG odraslog koji zna što radi. I shvatiš da se ne osjećaš kao da znaš što radiš. I shvatiš da ni svi oni koje si ti smatrao PRAVIM odraslim i zrelim ljudima se vjerojatno nikada tako nisu osjećali.

Nema odraslijih i zrelijih i pametnijih i mudrijih ljudi; svi se ili jako dobro prave da su takvi ili jako dobro improviziraju na temelju vlastitog iskustva.

Ovo je misao koja je istovremeno i oslobađajuća i zastrašujuća, ako o njoj malo razmislite… Osjetite li koliko je važna? Yup. Jako. Odgovornost koju stavlja na naša leđa je ogromna.

Kao i sa svim njezinim prethodnim knjigama, užitak je bio čitati i ovu novu Pamelinu knjigu. Jedva čekam sljedeću, baš me zanima tema koju će izabrati. 🙂