Sjedim sad i razmišljam gdje sam ja prvi put čula za ovu knjigu i da me ubijete, ne mogu se sjetiti. Prvo sam je zamijetila na nekoliko popisa preporuka na najavama noviteta na stranicama i blogovima koje pratim, i nekako maglovito se sjećam da mi je u pamćenju ostala obilježena kao “nešto humoristično”.

Tako se dogodilo da sam jednu večer sjela na kauč, umorna od dana, i nešto mi se čitalo – nešto nezahtjevno, ali zanimljivo, pa možda malo i – humoristično. I sjetim se ja ove knjige, otvorim Kindle aplikaciju i povučem besplatna poglavlja – ono što uvijek radim kada “isprobavam” neku knjigu.

Nekoliko minuta kasnije, e-knjiga je kupljena i čim sam ulovila priliku, naručila sam i papirnatu verziju.

Adam Kay je danas profesionalni komičar i autor tekstova za TV produkciju, ali to je tek njegov drugi, novi privatni i profesionalni život. Ovu knjigu napisao je prisjećajući se onog života i karijere koje je napustio – pravi pravcati liječnik koji je šest godina nakon isto toliko godina školovanja radio u bolnici, kao stručnjak specijaliziran za porodništvo.

2010. godine, punih pet godina nakon što je napustio medicinu, nadležne institucije poslale su mu obavijest da ga brišu iz nacionalnog registra liječnika. Time je njegova karijera u medicini zauvijek završila i kada je iz svoga stana iznosio svu literaturu i materijale vezane uz taj dio njegovog života, naišao je na neku vrstu dnevnika koju je kao student-pripravnik, i kasnije kao liječnik, vodio za vrijeme svojih smjena.

Takav dnevnik, koliko sam shvatila iz autorovog uvoda, moraju voditi svi liječnici, a sadrži bilješke svega onoga što se određenog dana događalo – koji su bili slučajevi koje je na odjelu pratio, što se činilo, kako se interveniralo, kako je pacijent praćen do otpuštanja iz bolnice i sl.

Kako kaže sam autor, listajući ove bilješke, podsjetio se svoga puta u medicinsku profesiju – podsjetio se koliko su se njegove iluzije o tome kako izgleda život jednog liječnika brzo raspale u susretu sa stvarnošću. Istovremeno je sve, kako kaže, bilo toliko gore, toliko teže, toliko prljavije i nezamislivo plemenitije, neobjašnjivo ljepše, neponovljivo čudesno.

Pa ipak, takav život, takav tempo ga je slomio.

Ojađen, razočaran i razljućen nekim novijim političkim i ekonomskim odlukama njegove zemlje spram njegovih kolega-liječnika i njegove bivše struke, odlučio je napisati ovu knjigu i pokazati nam, usput podsjećajući samoga sebe, kako život liječnika izgledaju na prvoj crti borbe za život i zdravlje pacijenata.

“Patient HJ needs an emergency caesarean section for failure to progress in labour. This has not come as a surprise. When I met her on admission, she presented me with her nine-page birth plan, in full colour and laminated. The whale song that would be playing on her laptop (I don’t recall the exact age and breed of the whale, but I’m pretty sure it was documented to that level of detail), the aromatherapy oils that would be used, an introduction to the hypnotherapy techniques she would be employing, a request for the midwife to say ‘surges’ rather than ‘contractions’. The whole things was doomed from the start – having a birth plan always strikes me as akin to having a ‘what I want the weather to be’ plan or a ‘winning the lottery plan’.”

Ako netko i nakon toga želi nastaviti vjerovati da liječnici odlaze u ovu struku (i u njoj ostaju desetljećima, žrtvujući joj svoj privatni život) motivirani samo pukom željom za bogaćenjem, lagodnim životom i statusom – onda se tu više nema što reći.

E sada – je li knjiga humoristična?

Knjiga je bez ikakve sumnje održala obećanje da će biti smiješna – zapravo se ne mogu sjetiti kada sam zadnji put čitala nešto zbog čega sam doživljavala višestruke napadaje konvulzivnog smijanja. Mislim da je zadnji put to bilo kada sam čitala knjigu “Crijeva sa šarmom” autorice Giulije Enders.

Jedina razlika između te i ove knjige jest ta što sam se s ovom od smijeha previjala jedno dvadeset puta češće i to bih u grčevito kreveljenje zapadala tako naglo da sam više od deset puta nasmrt isprepadala svog dragog koji bi pored mene u miru gledao utakmicu ili seriju.

Sve je bilo tu: roktanje od smijeha, cvilež, zavijanje, ono gromoglasno kamiondžijsko grohotanje koje zvuči kao da ne dolazi iz jedne žene od metar i pol, itd.

Kako Adamu Kayu polazi za rukom tako pisati, ne znam, ali je u tome toliko dobar da je očito od tih svojih vještina brzo sagradio sebi novu uspješnu karijeru.

Ono što je kod mene postizalo željeni efekt jest ta njegova kombinacija vladanja stručnom terminologijom, pedagoški precizno objašnjavanje medicinskih slučajeva nama laicima i to uz velikodušne porcije crnog humora i nefiltriranog sarkazma kojeg servira bez ikakve najave.

“THURSDAY, 25 JUNE 2009

Down in A&E around 11 p.m. to review a patient, and thumbing through Twitter while I work up the strength to see her. There’s a big news story breaking, but so far only gossip-merchants TMZ have reported it. ‘Oh Christ,’ I gasp. ‘Michael Jackson’s dead!’

One of the nurses sighs and stands up. ‘Which cubicle?'”

No, ova knjiga je puno, puno više od niza anegdota iz liječničkog života. Zapravo, primarno je ova knjiga nešto sasvim drugo – ona je dokument koji svjedoči o tome koliko prosječan radni dan jednog liječnika može biti težak, naporan, beskrajan. O tome kako čovjekovo tijelo može odbiti funkcionirati na toliko puno zastražujućih načina i o tome kakve nemoguće odluke i to u nemogućem roku liječnici moraju donositi kako bi spasili život i zdravlje.

Knjiga je i o tome kako toliko toga što liječnici dobro naprave prođe bez pohvale, bez priznanja, i o tome kako ono malo propusta što naprave nenamjerno, pa čak i onda kada zbog tih propusta nikome ne padne ni dlaka s glave (što je, srećom, u većini slučajeva) kazna bude nepošteno oštra.

Knjiga je ovo koja potvrđuje da i pacijenti itekako mogu biti (i vrlo često jesu) – pardon my french – budale, čudaci i šupci.

Knjiga je ovo o složenom spletu motivacija koje netko mora naučiti angažirati kod sebe kako bi ostao u ovoj nezahvalnoj, a nezamjenjivoj profesiji bez koje bismo svi vrlo brzo shvatili u kojoj mjeri smo, bez liječnika, ostavljeni na milost i nemilost životu, slučaju i statistici koje nije briga za naše pojedinačne priče.

Ovo je knjiga o tome što je Adama Kaya slomilo, a samim time je i knjiga o svemu onome s čime liječnici moraju naučiti živjeti i s čime se moraju naučiti nositi kako bi nastavili nama spašavati živote.

Da, osim što sam u više navrata zaradila upalu trbušnih mišića zbog smijanja, u nekoliko navrata sam se presavila i zbog nagle navale boli i plača.

Zaista do sada nisam čitala ništa slično ovoj knjizi. Da, čitala sam Kalanithijevu “Dah koji život znači” – ali ona je bila tako teška, izravna i poetična; da, čitala sam Westabyjevu “Fragile Lives” – ali ona je bila tako frapantna, tako poučna, tako teška i tako otrežnjujuća. Ovakvu kombinaciju urnebesno smiješnog, poučnog i preplavljujuće tužnog nisam čitala još nigdje.

Zbog toga mi je izrazito drago što je ovo prva knjiga na popisu iznimki koje sam si dozvolila pročitati u ovoj godini u kojoj sam odlučila čitati samo knjige koje su napisale autorice.

Od mene ima blistavu Goodreadsovu peticu i srdačnu preporuku.