Iznimna priča. Vrlo jednostavna, ali u isto vrijeme tradicionalno komplicirana. Uvijek volim čitati o temama s Bliskog istoka, o tamošnjim ljudima, djeci, kulturi. To je jedan drugačiji svijet, svijet obilježen bogatstvom, ali i vječnim sukobima. Generacije i generacije ljudi nose značajne ožiljke svega što se tamo događalo i što se, na žalost, još događa.

Kako je u knjizi pisano, Afganistanci su zajedničkim snagama pobijedili neprijatelja. Ali u krvi im je, da neprijatelja nađu među samim sobom. Iako ne previše, Khaled opisuje i političke igre te previranja, čak i teške ratne situacije iz kojih možemo naći uzorak kakav i danas viđamo u ovoj izbjegličkoj krizi. Ljudi su godinama bježali iz Afganistana pred ovom ili onom vladom ili pred mudžahedinima i njihovim frakcijama. Pakistan je već tada smjestio preko dva i pol milijuna izbjeglica. Nevjerojatno da se to godinama događa iznova i iznova i uvijek se pojave nove skupine koje tamo ne žele mir. Kao da je u tim narodima nešto programirano da sami sebe moraju iskorijeniti.

 

Osim samih političkih previranja unutar zemlje, meni je i danas nerazumljivo (to je zato što sam odrasla i živim u jednom drugačijem okruženju) njihov odnos prema ženama. Naravno, još uvijek postoje mjesta gdje se žena tretira na najsuroviji način, a i tamo gdje imaju malo slobode, nije kao što je u našem dijelu svijeta. Ova priča pokazuje upravo baš to, velike razlike u odnosu prema ženi ovisno tko je trenutno na vlasti. Kada su i najveće slobode dane, najveća vlast je onaj koji ženu odvede iz roditeljske kuće, koji se postavi kao muž i vladar i koji ima zadnju riječ nad ženinom sudbinom.
U vrijeme sovjeta, žene su imale slobode – studirale su, bile učiteljice i profesorice na sveučilištima, doktorice, strojarke i sl. Mnogi muževi su i tada tražili da nose burke – „muž jedini ima pravo da vidi ženino lice“. Nakon što su ujedinjeni mudžahedini svrgli komunizam nakon godina ratovanja, a Sovjetski savez se raspao, njihove frakcije počele su međusobno ratovati za vlast, a žene su dobile brojna ograničenja. Nisu smjele izlaziti bez burki, bez pratnje muške osobe. To se još više pogoršalo dolaskom talibana (gerilci odrasli u izbjeglištvu u Pakistanu) koji ne samo da su zabranili ženama raditi iako nisu imale živuću mušku osobu uz sebe, te su djecu morale predavati u sirotišta, nego se nije smjela gledati televizija, slušati radio, odlaziti u kina, bile su brojne patrole koje su stalno vršile silu nad ženama pa čak i čitavim obiteljima.  Nije bilo bitno što muž radi sa svojom ženom, vlasti se to nije ticalo. Ako je ubije, onda je to sigurno i zaslužila! Ako ostavi muža i pobjegne, ono što ju čekalo je minimalno 5 godina zatvora, i to u zatvoru za žene gdje se nitko nije brinuo za njih, čak su morale same kuhati od namirnica koje im je donijela rodbina. Žene nisu smjele ići u muške bolnice, bila im je dodjeljena samo jedna s dvije žene doktorice. Bolnica nije imala gaze, sterilne aparate, kisik ili anesteziju, nije im bio dodjeljen ct niti rtg. Žene su rađale carskim rezom bez anestezije i bez sterilnih instrumenata. Nakon što su stradali Twinsi i talibani su uskoro završili svoju vladavinu, oformljena je nova vlada čiji su ministri bili velmože koji su godinama razarali Kabul u borbama frakcija. Ne mislite i vi da se sve nekako vrti u krug?
Al’ da se vratim na priču. Ona je posvećena ženama Afganistana. Ženama koje je godinama pratila strašna sudbina, velike muke i patnje, a koje su izlazile još jače nakon svakih batina, nakon svakog šamara, nakon svake uvrede. Trebale su biti žene i majke.
Marjam je harami, vanbračno dijete. Živjela je s majkom van grada, gdje ih je sklonio otac kako se njegova sramota ne bi javno izlagala svim sugrađanima. No kad je Marjam navršila petnaest godina sama je otišla k ocu koji nije došao da je vodi u kino. Cijelu noć je prosjedila ispred njegove kuće, jer joj nisu dali ući. Posramljena jer je vjerovala u oca, vratila se majci koju su našli obješenu. Očeve tri žene nisu je htjele u kući, pa su dogovorili brak između nje i postolara u Kabulu koji je bio trideset godina stariji od nje. Rašid ju je idući dan odveo u svoju kuću. On je silom htio sina, a Marjam nikako nije mogla izdržati trudnoće do kraja. Bila je njegovo veliko razočaranje, nije trebalo puno da se prema njoj počne ponašati kao prema sluškinji, čak i gore…
U blizini je odrastala Lejla, kći obrazovanih ljudi, kao treće dijete svojih roditelja. Dva starija brata već su bila regrutirana u mudžahedinske frakcije. Oba su izgubila život, te je njena majka pala u depresiju. Odrastala je u njihovoj sjeni, jedini prijatelj bio joj je stolarev sin Tarik. On je stao na minu i izgubio jednu nogu. Njihovo prijateljstvo je raslo kako su i oni odrastali i pretvorilo se u ljubav. No rat je odnio sve, on je pobjegao s roditeljima, a ona izgubila roditelje. Sa samo 18 godina bila je primorana udati se za Rašida, koji je tada bio šezdeset i petogodišnjak. Rodila mu je curicu i sina. Naravno da je sin bio voljeniji i priuštio mu je sve i kada nisu imali novca, dok su kćer dali u sirotište nakon što je on izgubio posao i nije mogao financirati njih petoro.
“Tisuću žarkih sunaca portret je jedne ranjene zemlje i duboko potresna priča o obitelji i prijateljstvu.”
Vjerujem da su mnogi čitatelji već odavno upoznati s ovim piscem, ja ću samo malo dodati njegovu biografiju. On je američko-afganistanski pisac i liječnik, koji je odrastao u Kabulu, a nakon svoje petnaeste godine živi u Americi. Osim „Tisuću zlatnih sunaca“, njegovi romani „Gonič zmajeva“ i „A planine su odjekivale“ također su na mojoj listi TO READ.
Khaled Hosseini piše o izmišljenim pričama, ali sve one imaju svoju podlogu na stvarnim pričama iz zemlje koju su razorili brojni ratovi i čiji su ljudi razarani na toliko mnogo načina.