Nije mi običaj raspitivati se o knjizi koju nisam čitala, a postoje velike šanse da ću je jednoga dana čitati. Recimo, ako je najavljeno snimanje filma po njoj. Moram biti u toku, zar ne? Ova knjiga je kod nas prevedena 2012. godine i ja je od tada nisam primjećivala. Imam selektivnu sljepoću na ljubavne romane ili one koje ja percipiram kao ljubavne romane.

A onda su krenule najave filma i odabrani su glumci, Emilia Clarke i Sam Claflin, a ja obožavam i jedno i drugo. Odbila sam gledati trailer sve dok ne dovršim knjigu. Mogu valjda preživjeti jedan ljubić, ništa mi se strašno neće dogoditi. Proletjet ću kroz knjigu i gotovo. Čak sam uvažila opasku sa poleđine knjige, “To je roman koji traži poslijepodne na sofi i brdo rupčića” by Independent on Sunday, pa sam se posadila na sofu, uvjerena da mi nikakvi rupčići ne trebaju. I? Zaključak nakon čitanja?

Ja sam idiot.

Većina vas je ovu knjigu zasigurno već pročitala i s nestrpljenjem očekuje film, koji bi se u hrvatskim kinima trebao početi prikazivati 23. lipnja ove godine. Za vas u ovoj recenziji neće biti ničeg novog, vjerojatnije je da će svima vama ona biti višak, ali ja ću je ipak natipkati, kakva god ispala i koliko god nepotrebna bila. Možda postoji još idiota poput mene koji su ovu knjigu svjesno ili nesvjesno zaobilazili do sada. Nemojte se ljutiti, kada vas nazivam idiotima, činim to s velikom naklonošću i simpatijama.

Louisa Clark voli posao koji radi već 6 godina; u lokalu Prhko pecivo poslužuje stalne goste ili turiste, uživa u žamoru kafića i mirisima koji dolaze iz kuhinje. Sa svojih 26 godina još uvijek živi u roditeljskoj kući s roditeljima koji se brinu o starom i bolesnom djedu te sestrom i njezinim sinčićem. Drugačije ne bi ni išlo; cijela obitelj se dobrim dijelom financijski oslanja na Louisu. A onda Louisa ostane bez posla.

Nakon uzaludnog traženja zaposlenja koje neće biti izrabljivačko, pristane prihvatiti posao njegovateljice paraplegičara iako nema nikakvih kvalifikacija za to radno mjesto. Nije idealan izbor, no snaći će se. Koliko teško može biti brinuti se za nepokretnog starca koji već ima druge ljude koji se brinu za njegove medicinske potrebe?

No, Will Traynor nije ni blizu onome što je Lou očekivala. Will Traynor pripadao je svijetu koji je za Lou bio nedostižan. Sve do nesreće koja ga je smjestila u kolica, nesposobnog potpuno pomicati išta drugo osim glave. Njegov svijet koji je bio veći od onoga što je Lou ikada mogla zamisliti sveden je u trenutku, godinu dana ranije, na svijet manji od njezinog.

Iako nije starac kakvim ga je Lou zamišljala, ponašanjem nije ništa drugačiji od čangrizavog starca u kolicima: vrijeđa je i ignorira, kada nije jadan, povučen i nedostupan, najčešće je otresit, zajedljiv i neugodan.

No, Lou je za njega, čini se, savršen sparing-partner. Neumjerena je na jeziku gotovo podjednako kao u izboru garderobe. Ipak, koliko god posao bio dobro plaćen, Will je umara. Kada je gotovo spremna odustati od posla, ostaje okamenjena saznanjem zbog čega ju je Willova majka točno zaposlila. Između majke i sina uspostavljen je morbidan dogovor, a ona se našla usred kupljenog vremena. Je li Lou dorasla zadatku koji joj je prešutno nametnut i koji ona, na svoje vlastito čuđenje, gorljivo prihvaća? Može li uvjeriti Willa da je svijet koji mu ona može ponuditi – puno manji svijet od onoga kakav je on oduvijek želio – dovoljno lijep, dovoljno dobar?

Ono što doista nisam očekivala kada sam počela čitati ovu knjigu jest da ću se već u prvih 30-ak stranica na nekoliko mjesta zagrcavati od smijeha. Lou je naprosto cura koju se mora upoznati. I koju je, kasnije tek čitatelju svane, Will morao upoznati.

Lou je obična djevojka. Običnija nije mogla biti. Kako sama za sebe kaže, vjerojatno joj je preostalo još jedino to da se uda za svog dugogodišnjeg dečka, rodi nekoliko djece, kupi psa i doživi starost u kući tek nekoliko blokova dalje od kuće u kojoj se rodila.

No, onda je došla u kontakt sa najneobičnijim stvorom kojeg je mogla naći, koji je vodio najneobičniji život za koji je ikada čula, a sada je osuđen na patnje i nedostojanstva čovjeka kojemu je oduzeta sposobnost da se pobrine za vlastite najosnovnije potrebe. Kako Lou provodi vrijeme s Willom, kako upoznaje sve poteškoće njegovog stanja, bolje razumije sva njegova teška raspoloženja. I sve je odlučnija da to pokuša promijeniti. Jedino što joj uspijeva, čini se, jest redovito izbacivati Willa iz takta. 🙂

U srazu njihova dva svijeta, i Lou je ta koja se mijenja. Počinje vidjeti sebe onako kako je on vidi – nekoga tko je, čini se, nepokretniji od njega unatoč tome što mu svi udovi savršeno funkcioniraju. Netko tko se prerano zadovoljava s premalo toga. Netko tko zbog svega toga Willu strašno ide na živce. 🙂

S druge strane, Lou se po prvi puta susreće s velikom temom kod ljudi koji su ovisni o nekome drugome – pravo na izbor, pravo na odluku. Što ako je naše “najbolje za tebe” ono što osobi do koje nam je stalo znači upravo najgori mogući ishod? Što ako je jedino što osoba do koje nam je stalo priželjkuje – nešto što ne možemo prihvatiti?

Obožavala sam čitati njihova prepucavanja. Obožavala sam boraviti u Louisinoj glavi – zabavna je, vrckava, velikodušna i plemenita. Lou je jedno predivno, šareno dijete. Obožavala sam čitati na koje sve načine je rasla i mijenjala se u doticaju s ovim nevjerojatnim i teškim čovjekom. Scenu s olujom nikada neću zaboraviti – što bih dala da je mogu rekreirati s nekim posebnim! 🙂

Ova knjiga je u mome srcu sebi brzo sagradila hram. Istina je još nešto što piše na poleđini knjige, a što je o knjizi napisao Independent on Sunday: “Ovome romanu suđeno je da ga prijatelji guraju jedni drugima u ruke.”

Ovo dvoje ljudi, Lou i Willa, čitatelji moji dragi, morate upoznati ako niste do sada. Možete slobodno pogledati i trailer za film, ako niste do sada – i ako baš morate. Neće vam reći puno. Možda ga je upravo zato i bolje preskočiti. Počastite sebe na način da se prvi put susretnete s ovom pričom onako kako ona zaslužuje – potpuno, među koricama, rečenicu po rečenicu.

Prepuštam Willu Traynoru da vas danas umjesto mene isprati s bloga i s ove recenzije. 🙂

Ne mogu dočekati film!

Hvala na strpljenju!