Ženama je, čini se, oduvijek bilo lako otežati sebi već ionako teške i zahtjevne sudbine. Dovoljno je bilo samo roditi se i odrastati – misliti, govoriti, pisati, željeti – izvan kalupa. Zanimljive žene zahtjevnih sudbina živjele su kroz sva prethodna povijesna razdoblja, a pripovjedačica ovog kratkog romana željela nas je upoznati s jednom od njih, sa svojom ekscentričnom bakom.

Putujemo na Sardiniju, u Cagliari za vrijeme Drugog svjetskog rata. Baka je, tada već stara cura, bila na dobrom putu da postane stalni izvor glavobolje i srama svojoj obitelji. Bila je lijepa, a brojni prosci su, nedugo nakon što bi je uponali, uskoro bježali od nje ne osvrćući se.

Ojađenim roditeljima i ljutitim sestrama dozlogrdilo je nagađati koji je uzrok takvom ponašanju prosaca – pričalo se svašta po kaljarskim kalama. Znali su samo da je vrijeme da se najstarija sestra konačno uda, pa da roditelju predahnu, predajući tu neurotičnu ženu nekome drugome na brigu, a da sestre mogu mirno i bez skandala nastaviti sa svojim životnim planovima.

Čim je bombardiranje prestalo, otac će prisiliti baku da se uda za postarijeg udovca. Premda se ne vole – a tko kaže da se brak tada morao temeljiti na ljubavi? – ovo dvoje nasilu spojenih ljudi naučit će, khm, puno toga jedno od drugog. 🙂 Ako se lako i upadljivo crvenite, ovaj dio knjige (ili čitavu knjigu, ionako se brzo čita) radije čitajte negdje gdje vas nitko ne vidi. 🙂

No, svi znamo da neke ljude, nekad baš one nekonvencionalne, kao da prati lošija sreća nego ostale – bakine brige se množe i granaju u nepredvidljivim smjerovima, a život ide i ide i ne staje.

U jednoj kratkoj fazi svoga života, baka će imati priliku vidjeti kako bi joj život mogao izledati kada bi joj bilo suđeno da upozna ljubav, da upozna nekoga tko je savršeno razumije i u potpunosti prihvaća. Ostatak svoga života baka će proživjeti u nostalgičnim sjećanjima na onoga koga je mogla voljeti, u gorkoslatkim  maštarijama o ženi kakva je mogla postati. Samo da se sreća barem ponekad udostoji osvrnuti na male ljude, na male, neobične žene.

Meni je ovaj malecki roman bio poput obroka u nekom Michelinovom zvjezdicom ukrašenom restoranu – traje tek zalogaj ili dva, ali začuđujuća raznovrsnost, složenost i jasnoća senzacija čovjeka ostavi raširenih očiju kojima treba neko vrijeme da se prisjete kako se trepće.

Koliko gorkoslatke nostalgije u ovoj maloj knjizi – u atmosferi i okruženju romana, u odnosima između likova, u tajnama koje čuvaju, u skrivenom unutarnjem životu svakoga od njih, u poznatim – o, kako poznatim! – konstelacijama usplahirenih nada, nepreboljenih snova, neodgovorenih pitanja, nezaliječenih žalosti.

Peklo me je negdje u duši dok sam, čitajući, promišljala o milijunima malih života u malim sredinama, kojima je tek prstohvat ugodnih sjećanja služio kao hrana za nadu da će život jednoga dana biti bolji, kao melem za lakše prihvaćanje činjenice da ipak neće, nikada neće…

Dugo sam razmišljala o baki iz ove priče, o trenutku kada je – a možda je tada već bila žena u godinama u kojima sam ja sada – jasno vidjela da su neke stvari koje voli i koje radi dio onog svog života koji će živjeti samo u njezinoj mašti. Moći živjeti mirno, u krutoj realnosti koja se ne da isklesati u nešto ljepše i prozračnije, nekada znači iz svoga života iščupati te male skrivene rituale, te veze sa svijetom o kojem maštamo. To je, barem ja to tako vidim, učinila baka kada se je odrekla pisanja…

Premda mi je jasno zašto je to napravila – tko želi mučiti sebe više nego što te život već muči? – zabolilo me prepoznavanje sebe u toj gesti; ljudi koji žele da im žena služi, žele da im žena služi potpuno. Niti jedan dio nje ne smije ostati njen, samo njen. Zato smo mi žene naučile dobro čuvati raskošne spilje naših unutarnjih života.

Pa ipak, unatoč tome, postoje ljudi koji žive prkosno i veselo, podnoseći tupu bol koja ih podsjeća na sve ono što nose duboko u sebi; koji od svojih malenih, skučenih života naprave mala umjetnička djela o kojima se može napisati jedan tako mali, a tako prekrasan roman.

Od srca vam ga preporučujem. Rado bih čitala još Milene Agus, ako može. Hvala. 🙂