Stotine svakodnevnih sitnih, neprimjetnih mimoilaženja i susreta sa životima drugih ljudi nikada neće pomjeriti putanju našeg vlastitog. Pa ipak, ponekada se dogode upravo takvi – potpuno neplanirani, sasvim slučajni susreti – koji pravac našeg života izmjeste tek za milimetar, usmjeravajući ga u nešto nepoznato. Tek tjednima, možda i mjesecima kasnije, promatrajući pejsaš našega života, pitat ćemo se kako smo tu dospjeli.

Mjesto na koje smo stigli može biti uzbudljivo i novo; može biti i upravo ono s kojega smo krenuli i, zavrtjevši se ukrug, našli se ponovno na početku svoga puta, čitavo vrijeme misleći da idemo naprijed. No, što ako je sudbina prema kojoj idemo, a prema kojoj nas je usmjerio onaj slučajni susret, zapravo opasna, jako opasna?

“Carstvo lutaka gđe Salter” je mjesto gdje Iris i Rose, sestre blizanke, rade i žive. I također, ako biste pitali njih i ako bi vam pristale u povjerenju reći istinu, potpuno trate svoju mladost i talent. I jedna i druga sanjaju o nekom drugom, većem, boljem životu. Ali za ove dvije sestre ti bolji, veći živote ne nalaze se na istoj strani vremenske crte.

Za Rose takav život postoji još samo u prošlosti; bila je jedna od onih koje su pokosile male boginje, a ožiljci koje je bolest ostavila nekada prelijepu mladu ženu pretvorili su u tužnu, povučenu, ogorčenu ljusku od žene koja se više ničemu ne nada, rezignirano brojeći dane u mukotrpnom radu.

Za Iris bolji i veći život još uvijek postoji kao mogućnost; budućnost daleka, gotovo neuhvatljiva, ali dovoljno zamamna da se usudi sanjati o životu u kojem će oslikavati platna, a ne tek tijela beživotnih lutaka koje prodaje nesnosna gospođa Salter.

Ali London sredine 19. stoljeća je veliko i živo mjesto; tisuće snova tinja i vrije u crnim i bijelim srcima, u zdravim i nezdravim dušama, na otvorenim trgovima i u prljavim, prostim sobičcima, u privatnim ambicioznim vizijama koje variraju od spektakularno blistavih do zastrašujućih.

Splet nevjerojatnih okolnosti dovest će Iris u samo žarište presijecanja nekih od ovih vizija, u centar vrtloga u kojem se sudaraju dvije snažne ambicije, ali i snažne emocije prema umjetnosti i toj crvenokosoj mladoj ženi. U tim podivljalim strujama, Iris će čuti obećanje zbog kojega će dignuti sidro iz ustajalih, mračnih voda svog dotadašnjeg života i odlučno se zaputiti u vlastitu budućnost u kojoj može postati sve što je oduvijek željela postati.

No, nenadano podignuta na privatne pijedestale, Iris će uskoro shvatiti da ne može razaznati je li duboko poštovana i voljena, ili tek prevarena i jezovito nezaštićena… U konačnici, za život koji želimo se uvijek na kraju moramo boriti – odlučno, strpljivo, lukavo, krvavo.

Nema tog ozbiljnog knjigoljubca (barem onog koji čita na engleskom) koji već skoro godinu dana ne prati sve strane najave ove knjige, nestrpljivo iščekujući njezino službeno objavljivanje! Ljudi iz nakladničke kuće Stilus knjiga nisu puno čekali s prijevodom – znali su kakav hit imaju u ruci. U ime svih vas koji ne čitate na engleskom (još!) ovim putem im svima iskazujem golemu zahvalnost za ovaj naslov.

Nije ovo žanr koji inače privlači moju pozornost, ali s ove knjige je nisam mogla skrenuti, nisam mogla zaboraviti kada dolazi na police stranih knjižara jer čitatelji diljem svijeta na svim mogućim društvenim mrežama nisu prestajali brujati o ovom naslovu. I onda je nastalo jedno kratko zatišje – valjda su ljudi tiho bdjeli dan i noć kako bi pročitali “Tvornicu lutaka” dok su joj korice još bile tople od tiskarskih strojeva. 🙂 Nakon toga samo se počela valjati lavina oduševljenja pročitanom.

Naravno da to čovjeka ponese; bila bih mutava kada bih ignorirala tako nešto. I ova knjiga zaista, zaista zaslužuje oduševljenje koje je izazvala kod tisuća obožavatelja diljem svijeta. Elizabeth Macneal je vješto (tko bi rekao da joj je ovo prvi naslov!) napisala strahovito napetu, emocionalno i psihološki uvjerljivu knjigu o snovima i umjetnosti, o ljubavi i opsesiji; o nerazmrsivom, složenom odnosu ružnog i lijepog, oplemenjujućeg i poremećenog. Vječni ples Erosa i Thanatosa oslikan i opisan u jednoj nezaboravnoj knjizi.

Puno toga me je u ovoj knjizi oduševilo; London u viktorijanskom periodu, u kojem su nastajale mnoge građevine koje su danas glavna arhitektonska i kulturna obilježja Londona (Big Ben, Trafalgar Square, Tower Bridge); uvid u živote pripadnika najelitnijih i najimućnijih žitelja tog grada, ali i onih najsiromašnijih, najnesretnijih; slikovit i evokativan stil pisanja zbog kojeg mi je bilo lakše “prenijeti” samu sebe u taj minuli svijet. I konačno – moja vječito slaba točka – priča o ženi koja se ne ispričava za svoje misli, osjećaje, odluke i snove.

Toliko sam ostala oduševljena ovom knjigom da čak ni jedna moja velika zamjerka ne može oboriti ocjenu od 5 Goodreadsovih zvjezdica koju sam joj dodijelila.

Jesam cjepidlaka, ha? Nadam se da nisam; nije da sjedim i da smišljam zamjerke knjigama samo da bi ih imala i da bih zvučala pametnije. Ovu zamjerku upućujem jednom konkretnom klišeju za koji sam mislila – nadala se, zapravo! – da je u književnosti koju čitaju današnje žene izumro. Elizabeth Macneal ga je postavila u sam početak priče, a toliko je nezgrapan i grub da me žuljao do kraja knjige.

Lijepo je dobro. Ružno nije. Nevino je dobro. Ono drugo nije. Lijepo i nevino, dvije najcjenjenije vrijednosti kod žene – barem tako stoljećima propovijedaju mnogi moralizatori koji sudbinu žene na neki način imaju u šaci – jedini su ženin put i garancija sreće. Čak ni ona uvrnuta ključna kost nije mogla ublažiti ovaj klišej koji je autorica, možda i nenamerno, oživjela i pružila mu novi život i novu publiku. To joj ozbiljno zamjeram, pogotovo zato što sam uvjerena da se klišej mogao izbjeći i da bi priča zbog toga bila samo ljepša i dublja i važnija.

Pa ipak, ta moja zamjerka nije umanjila vrijednost i uzbudljivost ove knjige u mojim vlastitim očima; knjigu od srca i iskreno preporučujem. Voljela bih samo čuti i vaše mišljenje. Kolege book-blogeri i dragi čitatelji i pratitelji, slušam vas…