Sam blog ima mnoštvo novih čitatelja, a i onih koji redovito prate objave, što znači da Iva sasvim sigurno dobro radi. Mnoštvo čitatelja daje vjetar u leđa i ono što nikako ne želim jest ostaviti ih razočarane. No nije uvijek lako…

 

Patrick Modiano rođen je u Parizu, nekoliko mjeseca nakon nacističke okupacije. Porijeklom Židov, odrastao je uz priče o okupaciji i zločinima, zato nije ni čudno da se i te teme protežu kroz njegove romane.  Piše o nestalima, izgubljenima, o njihovim sudbinama koje se postepeno otkrivaju čitatelju. U romanima otkriva Pariz kakav je bio u činjenicama i direktnim opisima ulica. Nobelova nagrada 2014. za književnost mnoge je iznenadila, od struke do čitatelja.
Guy Roland oprašta se od poslodavca i prijatelja Huttea koji zatvara Agenciju (privatna detektivska) i odlazi u Nicu. Guy je čovjek bez prošlosti. Ili bez sjećanja. Da li prošlost postoji ako nema sjećanja? Vjerojatno ne za onog tko se ne može sjetiti. Guy je izgubio pamćenje prije dvadesetak godina, u vrijeme Drugog svjetskog rata. Nakon što je izgubio posao želio je pronaći taj dio svojeg života. Započeo je potragu, potragu za osobama koje bi ga mogle prepoznati, sakupljajući fotografije i polako otkrivajući identitete svojih tadašnjih prijatelja s kojima se družio.
Otkrića su navirala postupno, prvo sporije jer nije uvijek naišao na osobe koje ga se sjećaju. Otkrio je da je imao i lažno ime, lažnu putovnicu i da je bježao. Sumnjao je da je bijeg bio neuspješan jer se i dalje nalazio u Parizu, godinama nakon svega. Izrazito dokumentarno, put ga je odveo u Ulicu mračnih dućana gdje je sve počelo. Moram napomenuti i da su detalji rata vrlo skriveni. Autor nije opisivao rat, tako da čitatelji koji ne vole ratne teme, također mogu uzeti ovu knjigu u ruke.

„Ulica mračnih dućana“ roman je o potrazi za samim sobom, o želji da se shvati neshvatljivo, da se povežu prošlost i sadašnjost. Besprijekornim stilom pričajući intimnu priču, Patrick Modiano napisao je roman o drami svakog pojedinca. (Faktura)

 

Modiano je pisao u kratkim rečenicama navodeći činjenice. Nije pretjerivao s opisima, pa se roman  vrlo brzo i jednostavno čita. Moram reći da ja nisam brzi čitač, volim uživati u dobroj knjizi i to polako, ali ovaj roman završila sam u jedno poslijepodne. Ako ste očekivali napeti krimić, možete to prekrižiti.  Roman pisan u prvom licu više je dokumentarni prikaz života u Parizu za vrijeme okupacije. Ostavljajući neka otvorena pitanja, misterija nije u potpunosti riješena i to je zapravo najveća zamjerka čitatelja, čije sam ocjene pratila na portalima. Nedorečenost je možda i posljedica takvog vremena. Rat mnogo toga ostavlja nedorečenim. Neke sudbine se nikada ne saznaju i ono što ostane je velika praznina. Moram priznati da je i mene ostavilo malo razočaranom, jer bez obzira na rat, voljela bih otkriti kako je završio za osobe koje su okruživale glavnog junaka. Također, meni je veliki nedostatak što nismo mogli pročitati više o samom početku, o Ulici mračnih dućana, umjesto da se samo kratko spominje. Nekako sam više očekivala od autora kojeg nazivaju modernim Marcelom Proustom.