UNIŠTI DNEVNIK – Keri Smith

Gotovo svakoga jutra, prije nego svatko od nas odjuri za svojim poslom, dragi i ja popijemo kavu zajedno i iskoristimo tih tridesetak minuta da razmijenimo svašta nešto što nam se vrzma po glavi: što smo pametno naučili, što nas je razveselilo, što bismo htjeli napraviti sljedeći vikend, mjesec ili godinu. Takve stvari. Ugodno čavrljanje o svemu i svačemu. I upravo jučer u jutro smo se nekoliko minuta pozabavili temom koja je nekada bila, a povremeno još uvijek jest, moj i njegov problem. Perfekcionizam.U redu je biti pedantan i temeljit, koliko god možeš, kada nešto radiš i za sebe i za nekoga drugoga. Oboje mislimo da se dobar dio poslovnog integriteta radnika sastoji u tome da doista daš sve od sebe u zadanim uvjetima i rokovima, čime god se bavio. No, postoji taj jedan perfekcionizam koji čovjeka koči da isproba nešto novo, da jednostavno s nečim započne. S vremenom smo oboje našli prokušane načine koji nam pomažu da se “otkočimo” kada nas uhvati za perfekcionistička groznica zbog koje se ponašamo tvrdoglavo i djetinjasto; ako ne može BAŠ ovako kako ja hoću i kad ja hoću, neće nikako.

On je jučer pričao kako je negdje pročitao zgodan post o krivom korištenju vizualizacije; ljudi se pokušavaju nadahnuti vizualiziranjem krajnjeg ishoda nekog zalaganja i usput zamisle baš sav golemi posao između početka i ostvarenja. Premda je vizija ostvarenog cilja prekrasna, put prema njemu je i dalje takav da nas jedva motivira da mrdnemo prstom. Kaže da je u tom postu autor predložio da se vizualizira sam trenutak počinjanja, trenutak prvog koraka. Njemu to ima smisla. Ima i meni.

Znam da recenzije ne nastaju od prve do zadnje rečenice; nekada napišem tri riječi koje su mi pale na pamet dok sam nosila vrećice iz dućana, nekada napišem par rečenica u mobitel dok sam vani s malenim, a nekad naprosto sjednem i počnem doslovno istresati sve iz sebe što mi padne na pamet. Ne provjeravam interpunkciju ni pravopis ni povezanost napisanog. Sve to dolazi tek kasnije. Često se, kako bih se pokrenula, prisjetim onoga što je Stephen King rekao o pisanju – parafraziram – da se nekada čini da je pisanje naprosto sjedenje na jednom mjestu i razbacivanje govana oko sebe. Jedan drugi poznati autor, Jack London, rekao je:

“Ne možeš čekati inspiraciju. Moraš otići po nju s toljagom u ruci.”

Ovaj “Uništi dnevnik” dnevnik je upravo jedan alat namijenjen svim kreativnim dušama koje muči perfekcionizam i koje su zakočene upravo zbog toga jer žele da u trenutku kada nešto počnu stvarati – sliku, ilustraciju, tekst, pjesmu, nakit – to nešto izađe iz njih savršeno, dorađeno. Gotovo produkt kojemu se nitko neće smijati ili se pitati koji je sad to vrag.

Dobre ideje sazrijevaju na zraku i na suncu. Keri Smith željela je da onaj tko koristi njezin “Uništi dnevnik” dnevnik osjeti kako je to iz dana u dan činiti nešto blesavo, nasumično, bez dobrog razloga. Nešto sasvim otkačeno, čak i smiješno. Nešto što će razlabaviti spone oko naše kreativnosti.

Zbog čega baš “uništi”? Zbog toga što, da bismo se opustili u stvaranju, koristilo bi nam da prestanemo preozbiljno shvaćati ono što radimo. Evo, gotovo! Zeznula sam! Slučajno ili namjerno? Koga briga. Napravila sam totalno sranje i nered i nikome nije jasno što sam ja to htjela. Ne mora nitko ni vidjeti baš sve što radim. Evo me, još uvijek dišem. Idemo dalje. To bi bila poanta “rada” na ovom dnevniku. 🙂

“Uništi dnevnik” započinje, dakako, uputama koje ni u ludilu ne morate slijediti, a nastavlja se popisom predloženih pomoćnih materijala za ukraš… pardon, uništavanje dnevnika: suze, mast, šminka, kosa, cipele, smeće, biljke, šibice, fotografije, novine, škare, itd. Najvažniji su ipak vrijeme, spontanost, nepredvidljivost. Jedna od prvih uputa, i prva koja je mene oduševila, jest ona – prelomi hrbat! Naravno, nisam to napravila na ovom primjerku jer on uskoro putuje nekome od vas.

KAKO DO KNJIGE? (***DARIVANJE ZAKLJUČENO***)

Zamislite da postoji “spontanost” kao dodatak organizmu za bolje funkcioniranje, nekakav multivitamin koji možete u obliku pilule, a trajno dovodi do pojačanog “baš me briga” stanja, smanjenog straha od ismijavanja i od toga što će drugi misliti, smanjenog straha od neuspjeha te pojačanog “samo se igram” raspoloženja. Ako je maksimalna doza, recimo, 1000mg kerismithozola, koliko mislite da bi vama bilo koristilo?

a) svih 1000mg, molim
b) 600mg za mene, hvala
c) 250mg će biti dovoljno za prvi put
d) meni to ne treba

Odaberite odgovor, napišite mi ga u komentare ispod objave recenzije i darivanja na Facebooku i možda budete sretnik ili sretnica kojemu će uskoro dnevnik otputovati na jednu seansu kreativnog demoliranja. 🙂

Hvala na strpljenju! Ljubim vas! Sretno!