Leptirov efekt, tako to zovu. Toliko je malo potrebno; tek tiho izgovorena izjava s golim okom nevidljivim “a ja?” u sebi, tek titraj otpora u izrazu. Tek toliko je dovoljno da se uruši tlo pod nogama svima onima koji je okružuju.

Toj čudnovatoj transformaciji je prvi svjedok – ili prva žrtva? – bio njezin suprug. On prvi zna što je izgubio onoga trena kada je, gotovo pred svitanje, zatekao svoju suprugu u kuhinji, kako zagledana u hladnjak govori te jednostavne, obične riječi koje su pokrenule potpuni slom svjetova koji su nastanjivali.

“Imala sam jedan san”, rekla je Yeong-hye. Ili možda “Sanjala sam jedan san”. Ne znam kako će stajati u prijevodu, ali ja sama sebi to prevodim kao “imala sam”, jer u tom “imala” stoji jedno malo “to je moje, samo moje”. Bilo tko može sanjati i bilo tko može sanjati različite snove. Sanjamo stalno, prirodan je to proces, ali samo neki snovi ostanu zabodeni u naše srce i odatle nas mijenjaju… Samo neke “imamo” i nosimo i njegujemo. Tako je Yeong-hye tiho rekla da je imala jedan san… I san je od tog trenutka potpuno zaposjeo nju.

A nije se to smjelo dogoditi. Mr. Cheong, Yeong-hyein suprug, mislio je da se prilikom izbora svoje žene pobrinuo za to da mu barem s te strane nikada ne zaprijeti ikakva promjena, ikakvo ugrožavanje njegovih životnih rutina.

Sam vam to priznaje, zatečeno i pomalo ljutito, već u prvim paragrafima knjige. Pa, upravo ju je i odabrao stoga što ni po čemu nije bila posebna; bila je obična, lako zanemariva, podatna i savršeno prilagodljiva, žena bez posebnih odlika ili zahtjeva kojima bi bježala iz mrtvog kuta braka kamo ju je on tako ugodno smjestio.

Kada ju je pronašao baš takvu, gotovo da nije mogao vjerovati svojoj sreći. Evo žene koja ne traži ništa, baš ništa, i šutke čini sve što se od nje traži, ostajući pritom savršeno nevidljiva, savršeno neutralna, savršeno korisna, savršeno neopterećujuća.

Sve do sada, dovraga! Sada se, evo, mijenja i svaka njezina promjena remeti NJEGOV život.

Yeong-hye imala je san. San joj je prikazao nju samu koja više nije željela biti. Ali ne radi se o tome da Yeong-hye nije više željela biti iskorištavana, podčinjena. Yeong-hye imala je sasvim neki drugi san – željela je postati nešto blago, benevolentno, bez trunke krvi i agresije u svom postojanju. Željela je ne trebati nikoga da bi postojala.

Premda sve započinje njezinim odbijanjem mesa kao izvora hrane, ta faza vegetarijanstva je tek uvodna etapa njezine transformacije i traje vrlo kratko. To je onaj dio koji ljudi koji je okružuju još i mogu razumjeti. Nju, zapravo, ne zanima vegetarijanstvo kao stil života koji ne škodi drugom živom biću. Uskoro čitatelju postaje jasno da je to tek prva stuba ne prema preobražaju u ženu, čovjeka, koji ne nanosi bol i ne treba, već u želja da se iskorači iz svoje biologijske sudbine i da se postane nešto novo, nešto drugo.

Znači li i to da je više od svega željela postojati izvan matrice uloga i definicija koje su joj kao supruzi, ženi, sestri, kćeri i prijateljici stajale na raspolaganju? Možda, a ako u temelju prije i jest ovakav protest, onda je on vrlo suptilan, ali se jasno čita, ako čitatelj tako poželi.

Yeong-hye želi postati nešto na što se ništa ljudsko ne odnosi, nešto što ni zbog čega ljudskog ne ispašta, nešto što se ničega ljudskog ne boji, nešto čemu ništa ljudsko ne izaziva gađenje; posjeduje li biljka takvu savršenu slobodu?

Znate li koliko je Yeong-hye malena i nebitna? Ona nam ne pripovijeda svoju priču; njoj nije stalo da nam se opravdava, da nam tumači svoje razloge i objašnjava svoje postupke.

Sve o Yeong-hye (nije li to uznemiravajuće? nije li to najprovokativnije u čitavoj knjizi?) doznajemo od onih kojima je služila kao nešto i koji su od nje očekivali štošta i koji su bili – da, ONI su bili – duboko pogođeni, duboko oštećeni njezinom promjenom, njezinim bizarnim ponašanjem.

Ono što Yeong-hye prolazi doznajemo iz ljutitih tirada onih koji su joj najbliži. Sve što o njoj znamo saznajemo od onih koji je koriste kao sredstvo svoje stagnacije, ali i kao sredstvo svoga kreativnog izražavanja.

Knjiga je podijeljena u tri poglavlja; u prvom poglavlju o Yeong-hye i početku njezine transformacije govori nam indignirani suprug. Drugo poglavlje nam razotkriva ovu ženu u stadiju pupanja, u stadiju u kojemu gotovo zaneseno napreduje prema onome što želi postati. O njoj nam tada pripovijeda suprug njezine sestre kojega je Yeong-hye potpuno očarala. U trećem poglavlju i mi, čitatelji, i Yeong-hyeina sestra pokušavamo zajedno razmrsiti ono što je (p)ostalo od Yeong-hye; gledamo li trijumf transformacije koja je u nanometar pratila vlastitu volju ili promatramo nezaustavljiv psihički slom?

Drugo poglavlje mi je, premda najljepše, ujedno i najpotresnije. U njemu se u prasku blistavih boja sljubljuju jedna novopronađena nevinost, jedna zavidna sloboda i okrutno koristoljublje zamaskirano u stvaralački zanos. Način na koji je Yeong-hye iskorištena – i njezina reakcija na sve to – naprosto lomi čitatelja na neki čudan način, puštajući da iz tog prijeloma kapa takva jedna bizarna mješavina osjećaja.

Nije morala Yeong-hye postati vegetarijanka da bi ova priča bila ispričana; mogla je odlučiti postati bilo tko, bilo što. Ako bi se njezina transformacija zadržala na temi vlastitog tijela i vlastite volje, bila bi to ista priča, a pitanja koja bi cvjetala u glavi za vrijeme čitanja bila bi, mislim, sasvim jednaka.

Tko je vlasnik svoga tijela? Mi? Zaista? U kojoj mjeri smo potpuno slobodni rapolagati vlastitim tijelom? Koliki stupanj autonomije posjedujemo kada su u pitanju odluke o vlastitom tijelu?

Što mislite, smijete li išta poduzeti po pitanju vlastitoga tijela, a da netko o tome nema pravo nešto reći? Što mislite, smijete li pomisliti ili izreći nešto po pitanju vlastitoga tijela, a da svijet to ne shvati kao napad na njihovo shvaćanje toga što je za vas najbolje i na što vi imate ili nemate pravo?

Pada nam na pamet onaj primjer koji je u kolektivnom pamćenju najdostupniji procesima dosjećanja – imamo li pravo na pobačaj? Da, i to može biti jedno od pitanja, ali ima još stotine drugih…

Imamo li pravo i slobodu (čak i od osude, prozivke – zapravo, slobodu od bilo kakve reakcije okoline) posjedovati maternicu, a ne odlučiti se za majčinstvo?

Imamo li pravo potpuno autonomno odlučiti o doniranju vlastitih organa ili živih tkiva, a da o tome baš ni sa kime ne moramo naći kompromis?

Imamo li pravo biti nezadovoljni vlastitim tijelom u kulturi koja forsira prihvaćanje? Imamo li pravo biti savršeno zadovoljni vlastitim tijelom premda većina prešućenih reakcija na takav naš stav glasi: “OČITO se ne sagledavaš realno…”?

Imamo li pravo raspolagati vlastitim tijelom čak i kada mu, po kriterijima društva u kojem živimo, nanosimo štetu?

Isto tako, hoće li naše tjelesno propadanje ikoga uznemiriti samo po sebi ili tek onda kada zbog tog tjelesnog propadanja nekome prestanemo biti korisni? Mr. Cheong je primjećivao da njegova žena pati od nesanice, gledao je kako kopni i postaje kostur, no tek onoga trena kada mu je počela seksualno uskraćivati to svoje izmijeneno tijelo, koje očito ne funkcionira normalno, tek onda se pobunio.

Da, pobunio. Nije se zabrinuo za suprugu…

Vrijedi li to naše tijelo kada drugima prestane biti korisno – kao kolijevka, kao erotski stimulans, kao sustav za obavljanje brojnih fizičkih poslova, kao arbitrarna nula po joj drugi procjenjuju svoj položaj i kretanje kroz svijet i kroz život?

Mnoga su pitanja vezana za problem tjelesne autonomije, pogotovo ako se radi o tijelu žene. Ozbiljan razgovor se treba samo malo zahuktati i vrlo brzo ćemo će nam biti jasno da ovo nikako nije banalno pitanje koje se zatvara diktiranjem dobro nam poznatih odgovora koje nam u svojim šarenim knjižicama nude duhovni učitelji i popularna psihologija. Ako išta, onda se zbog buke tih ispraznih odgovora ne može povesti ozbiljna diskusija o ovoj temi.

Također, polje utjecaja ovog pitanja (i odgovora na ta pitanja) ne zadržava se samo na “ženskom” svijetu i nije samo “ženski” problem. Kada bi se zaista primili intenzivnog traženja odgovora na ova pitanja i restrukturiranja svijeta prema pronađenim odgovorima, doživjeli bi upravo ono što su doživjeli likovi čiji su se svemiri zanjihali kada im je ispod stopala izvučen tepih, šuškajući tiho: “Imala sam jedan san…”

Nije ovu knjigu lagano čitati, premda je proza prekrasna. U kvalitetu prijevoda, koji stiže u ožujku 2018. godine, ne sumnjam. Onima koji i inače vole promišljati o ovim temama, a ne nalaze kvalitetnog, upućenog i strpljivog sugovornika, ova knjiga će biti pravo blago.

Prvi put je objavljena u listopadu 2007. godine, a čak ju je i korejska publika, ako je to moguće zamisliti, proglasila poprilično bizarnom. Knjiga je tek 2015. godine došla u ruke čitaocima u Velikoj Britaniji, a za vrlo hvaljen – i zaista divan – prijevod zaslužna je Deborah Smith. Već sljedeće, 2016. godine, ova knjiga osvojila je Man Booker International nagradu. Još malo, pa je evo i u Hrvatskoj. 🙂 Jedva čekam!