Ovu knjigu sam prvi put ugledala još na Interliberu 2016. godine. Tada još uvijek nisam bila crvenokosa, no intenzivno sam maštala o crvenoj kosi i ovaj naslov i naslovnicu sam shvatila kao još jedan mali znak da me, kad obojim kosu u crveno, čeka jedan veličanstven, uzbudljiv život. Ha. Da, u rječniku pored riječi “samozavaravanje” stoji moja slika. Ne znam samo koju boju kose imam na toj slici. 😉

Tada sam još na Buybookovom štandu okrenula knjigu i bacila oko na one dvije crvenom tintom otisnute rečenice:

“Da li nas prvo ljubavno iskustvo obilježi zauvijek?”
Ili, pak, legende i prošlost kroje našu sudbinu?”

Kombinacija ključnih riječi zbog kojih sam entuzijastično započela s ovom knjigom su: crvenokosa žena, prvo ljubavno iskustvo, legende, sudbina. Prvo sam zamislila (zapravo, kratko odfantazirala) da je Pamuk napisao knjigu o crvenokosoj ženi koja prolazi transformaciju odrastanja u koju su upetljani mitovi i legende. Onda sam pročitala sažetak i malo se iskorigirala. No, dobro. Još uvijek bi moglo biti zanimljivo.

Znači, mladić je taj koji prolazi transformaciju, a crvenokosa žena je misteriozno stvorenje iz noćnog teatra koje ga upoznaje senzualnom stranom života i tako mijenja njegov svjetonazor i onda on više nikada nije isti, već samo bolji i… Shvatili ste. Odala sam se o čemu možda fantaziram. 😀 Jedino što po mojim fantazijama ne trčkaraju sedamnaestogodišnji mladići, već malo starija čeljad koju je teško i impresionirati i više ičemu naučiti, taman i da si žena crvene kose. 😀 😉

A sad ozbiljno.

Da Džemov otac nije, kada je Džem imao petnaest godina, otišao i zaboravio se vratiti sinu i ženi, možda se mladi Džem nikada ne bi upetljao u tajanstvene puteve krivnje i straha dok je pokušavao pronaći novu očinsku figuru.

Kada je otac napustio obitelj, razlomio je Džemovu ulogu sina (kako možeš biti sin bez oca?) i pridodao joj stršeće, teške komade uloge supruga i oca; Džem je trebao, zbog manjka novca, početi brinuti i o sebi i o vlastitoj majci.

Tako je počeo raditi u lokalnoj knjižari, gdje je gajio snove o spisateljskoj budućnosti, a onda sve to napustio kada se pružila prilika da se za kratko vrijeme zaradi ozbiljniji novac, ali i da se pomogne u neobičnom poslu poštenom majstoru Mahmutu, cijenjenom bunardžiji. Imao je tek sedamnaest godina kada su se on, još jedan momak i majstor Mahmut uputili na visoravan iznad Ongorena, u neposrednoj okolici Instanbula.

Danju bi kopali bunar, slušajući priče koje im je pripovijedao majstor Mahmut, a noću bi se spustili u Ongoren, među ljude. I tamo ju je prvi puta ugledao, ženu crvene kose.

Iskra prepoznavanja koja je planula u njezinim očima učinila je dvije stvari; pokrenula je nezaustavljivu transformaciju dječaka u muškarca, ali i otvorila kapiju pred krvavim mitovima i legendama o očevima i sinovima, koja se ubrzano počela kotrljati prema životu mladog Džema…

Džemov život kao da nije imao drugog puta nego se pretvoriti u varijaciju legendi o kojima je preko dana govorio majstor Mahmut, a koje je noću, pred publikom, utjelovljivala lijepa Guldžihan.

U majstoru Mahmutu Džem je pronalazio oca; sve ono što je otac trebao raditi – poučavati, pokazivati, osposobljavati, tješiti, štititi, ali i grditi – sve to je činio majstor Mahmut. No, kako je vrijeme odmicalo i kako je uspjeh s kopanjem bunara izostajao, lik majstora Mahmuta kao oca koji poznaje svijet i koji svoje znanje s ljubavlju prenosi na sinove počeo je pucati…

Džem je tek pronašao novog oca, tek je pronašao način da samoga sebe zavara da za njega na svijetu postoji očinska figura, a iluzija se već počela raspadati pred njegovim očima. Tko je taj stranac i želi li mu zaista samo dobro? Kako je moguće da otac, ili netko koga dijete doživljava ocem, možda gaji potpuno neočinske i nimalo bezazlene osjećaje i namjere? Možda je zbog toga Džem napravio ono što je napravio, ne znajući da je već tada bio duboko u raljama legendi o kojima je slušao.

Nikada više nije čuo za ženu crvene kose niti za majstora Mahmuta, no susret s njima zasadio je sjeme koje je desetljećima nakon bijega polako klijalo.

Trideset godina od dana kada je pobjegao, Džema je progonila krivnja. Od nje se pokušavao sakriti u knjigama, u studiju, u poslu, u neuspješnim pokušajima da zasnuje obitelj. No, čitavoga svog odraslog života, kroz mitove o Edipu, kroz arhaičnu književnost i stare iranske legende o Rustemu i Suhrabu, vraćao istim temama – ubojstvu oca, ubojstvu sina.

Trideset godina progonila ga je krivnja i trideset godina je pokušavao pronaći način da joj se otrgne. Ipak, možda je baš tako, koprcajući se u tim jalovim pokušajima, pomogao legendi da se poput živog pijeska omota oko njegove sudbine.

“Dok sam išao posljednjom prečicom, najprije sam čuo šuškanje kornjače, koja je panično nastojala da mi se u travi skloni s puta. Da je skrenula lijevo ili desno sa stazice koju smo majstor Mahmut i ja utabali, sakribal bi se u travu. Ali toga se nije dosjetila, nego je, kao sudbinu, odabrala put kojim ću ja proći i, uplašena, pokušavala pobjeći. Jesam li i ja možda činio istu stvar, da li sam, bježeći od sudbine, uzaludno išao pogrešnim putem?”

Mislim da mi je čak ovo prvi Orhan Pamuk (bravo, Iva), a koliko sam čula, i on je jedan od onih autora koji imaju vrlo specifičnu publiku i na čije pisanje čitatelji reagiraju ili apsolutnim obožavanjem ili ravnodušnošću koju je teško rasplamsati u nešto drugo.

Premda se knjiga lako čita, ja je nisam uspijevala i brzo čitati. Iznenadila sam se koliko mi je dugo trebalo da pročitam relativno kratku knjigu. I to samo drugi dio knjige. Prvi dio, taman negdje do Džemovog bijega, pročitala sam u “jednom sjedenju”.

Zbog čega? Ne znam točno… Premda je tema interesantna – obožavam priče koje u modernom vremenu oživljavaju stare, lokalne, regionalne i nacionalne mitove i legende – učinilo mi se da na više mjesta u knjizi autor slabije uspijeva uvjerljivo uplesti jedno i drugo. Točnije, uvjeriti me da ono nestvarno, zamišljeno, što postoji samo u umjetnosti, sjećanjima i starim knjigama, na jedinstven način utječe na stvarno, sadašnje, današnje.

Borba Džema s vlastitom krivnjom i sudbinom me nije uspijevala u znatnoj mjeri emocionalno angažirati.

Zamislite vi tu drskost, ovako nešto pisati o uratku jednog nobelOVCA. 😉

Ono u čemu sam uživala su stare poučne priče koje su pričali likovi – majstor Mahmut, članovi glumačke družine, sam Džem i svi ostali. Svidjele su mi se priče i vjerovanja o izumrlom zanatu kopača bunara. Uživala sam, do te mjere da sam ih više puta čitala i na kraju sve redom prepisala, u Pamukovim opisima prirode i ugođaja – mirisa, zvukova, slika – koji su djelovali poput nekakve stihovane čarolije. Primjerice:

“Baš tada sunce bi zašlo ispred nas. Začule bi se čudne i rijetke ptice, koje se tokom dana nisu oglašavale. Potom bi se, prije potpunog mraka, na nebu pojavio blijedoružičasti mjesec. Oko šatora bi se začulo krckanje, iz daljine lavež pasa, a do mene bi dopirale sjenke nepostojećih čempresa, kao i miris ugasle vatre.”

Svidjelo mi se kako autor ostavlja najminijaturnije mrvice, majušna klupka riječi, koje bajaju Džemovu sudbinu, ali čitatelj toga postane svjestan tek kada se, nakon čitanja, vrati još jednom pročitati najdraže paragrafe. Primjer su pogledi prepoznavanja. Primjer su priče koje priča Džemov tata, dok još nije napustio majku, a odnosile su se, navodno, na tuđu sreću…

I konačno, svidjelo mi se što je Žena crvene kose dobila svoje poglavlje, posljednje poglavlje, i što je pokazala da u velikim epovima prošlosti, kao i u malim tragedijama sadašnjosti, treba potražiti ženu te sagledati i uvažiti i njezine boli, nade, odricanja, iako nije prisutna ni na slikama ni u tekstovima koji portretiraju značajne odnose očeva i sinova, prijatelja i neprijatelja, ubojica i žrtvi.

Žene su oduvijek, negdje iz zaleđa, iz tišine, čak i iz svoje ušutkanosti i nepovlaštenosti, povlačile niti sudbina i njima usmjeravale i plele živote, čak i kada te niti nisu bile deblje od, recimo, vlasi kose. Pogotovo crvene kose. 🙂

Zahvaljujem se na pažnji!